Piše: Milorad Durutović
Borislav Pekić jeste pisac bez utjehe. Ipak, čini se da nas u njegovom književnom opusu najviše privlači upravo suočavanje s beznađem, s trenucima u kojima se raspadaju iluzije o čovjeku, istoriji i društvu. Susret s mračnim stranama ljudske prirode može, paradoksalno, djelovati otrežnjujuće i osloboditi nas predstava na kojima počiva vjera u društveni napredak.
Već svojom prvom objavljenom knjigom, Vremenom čuda (1965), Pekić pravi veliki luk od biblijskih do modernih vremena, nastojeći da pokaže kako se, uprkos promjenama istorijskih okolnosti i ideoloških obrazaca, ponavljaju isti mehanizmi ljudske surovosti. Mihiz je zabilježio da je Pekić tom knjigom „banuo […] u našu književnost iznenada i sa strane sa koje ga niko nije očekivao: knjigom novozavetnih legendi, u vremenu koje je drugačija čuda znalo i prizivalo“. No svako vrijeme proizvodi vlastite verzije čuda, pa Pekićeva knjiga i danas djeluje aktuelno, naročito u svijetu obilježenom političkim podjelama, isključivošću i ideološkim sljepilom. To se posebno vidi u priči „Čudo u Jabnelu“, koja govori o tragičnoj sudbini gubavke Egle, razapete između dva grada — „starog“ i „novog“ Jabnela.
Iako ova priča, kao i ostale u knjizi, predstavlja obračun „sa jednom vrstom mita koji bismo uslovno mogli nazvati ʼhrišćanskimʼ“ (Nikola Milošević), ona se može čitati i kao politička alegorija.
Kada se Bog sažali na Eglinu sudbinu i izliječi je od gube, čini se da bi time trebalo da bude okončana njena patnja i omogućen povratak među ljude. Međutim, nekadašnji sapatnici odbacuju je zato što više nije jedna od njih, dok je stanovnici „novog“, zdravog Jabnela ne prihvataju jer je nekada bila gubava. Ozdravljenje, umjesto očekivanog oslobođenja, donosi joj novi progon, čime Egla ostaje bez mjesta u oba svijeta. Pekić tu situaciju sažima rečenicom koja prevazilazi okvire priče: „prilikom linča nečisti i čisti, ma koliko im je stalo do razlikovanja i razdvajanja, uvek [se] služe istim kamenjem“. U njoj je sadržana kritika kolektivnog nasilja, ali i prepoznavanje sličnosti među onima koji se inače predstavljaju kao nepomirljivi protivnici.
Odbačena i iz „starog“ i iz „novog“ Jabnela, Egla na kraju priče sakuplja kamenje kojim su je kamenovali i jedni i drugi i od njega gradi kućicu izvan oba grada. Neobičan je to završetak: od oruđa kojim je progonjena gradi sebi utočište, „hranjena koprivama, strvinama i zmijskim jajima” poput pravog otšelinka. No, to bi bio smjer za teološka čitanja priče…
Eglinu priču možemo povezati s različitim istorijskim i savremenim oblicima ideološke isključivosti. Od fašističkih i komunističkih režima, preko društvenih protivrječnosti tranzicije, do iskušenja savremenih demokratija, pitanje položaja pojedinca pred zahtjevima kolektiva ostaje otvoreno. Ti sistemi i iskustva nijesu međusobno uporedivi u svim svojim istorijskim i političkim obilježjima, ali se u različitim okolnostima ponavlja iskušenje da se pripadnost zajednici pretvori u mjerilo ljudske vrijednosti, a različitost u razlog za isključivanje.
Čovjek koji odbija da se svrsta ili ne pristaje na identitet ili ulogu koji mu zajednica dodjeljuje lako postaje meta osude i javnog linča. Otuda i Eglina kućica, sagrađena od kamenja kojima je bila progonjena, ostaje dvosmislen simbol. Ona jeste utočište, ali i biljeg svijeta brzog da se lati kamenica.
Izvor: RTNK
