Skoro da je suvišno pojašnjavati odgovor na postavljeno pitanje. Pa ipak, smatram da je važno pojasniti zašto se glas za Milatovića ne može vrednovati samo kao glas protiv Đukanovića. Iako to samo po sebi u ovom trenutku može djelovati kao sasvim dovoljno rezonovanje. Ako posmatramo stvari s ambicijom istinskog oporavka društva (čija je samo prva pretpostavka detronizovanje Đukanovića, odnosno, čitave političke paradigme koju on reprezentuje), onda nam logika „instrumentalizovanja“ čovjeka neće dugoročno baš ništa dobro donijeti. Upravo je nužno i taj makijavelistički princip par excellence poslati u političku prošlost.
Detronizovanje Đukanovića neće imati društveni kvalitet, niti će dovesti do političkog oplemenjivanja, ukoliko se ovaj trenutak ne iskoristi kao šansa dubinske promjene, emancipacije, moralne i mentalne destilacije u politici, koja je, uzeta skupa, dakle, sa svim svojim činiocima, razarala kvalitet naših života pune tri decenije.
Razumije se, to ne znači da se bilo koji drugi politički subjekt može dovesti u istu ravan sa DPS-om. Ne može! Upravo je politička stereotipija da-svi-su-isti fatalizam kreiran iz DPS-a, a sa jasnom namjerom da se relativizuje politički moral i odgovornost, to jest da se krivi, odgovorni i poluodgovorni dovedu na istu vredonosnu ravan.
Dalje, u ovom trenutku glas za Milatovića najglasniji ukoliko se konotira kao glas, vapaj, za kvalitativnom promjenom i samih građana, koji bi morali da izađu iz političkog puberteta i iluzija; dakle, da pokažu svijest da su kadri da utiču na politiku ne više iz perspektive lične koristi, već iz perspektive javnog, zajedničkog, interesa. Šta će nam, recimo, plate i od 2000 evra, ako nemamo ljekara da nas pregledaju? Šta će nam djeca naučiti u školama, ako im predaju politički podobni, a ne obrazovani i prosvijećeni profesori?
Najzad, ne postoji niko ko može da procijeni da li je Milatović najbolji kandidat za predsjednika, ali ne može biti ni slučajno što je baš on taj. Niko to ne može pouzdano ni znati, jer na osnovu njegovog dosadašnjeg političkog učinka možemo samo da naslućujemo u kakvom smjeru bi se politički mogao razvijati. Nadu imamo, ali i nada je kognitivni proces, a ne maštarija. Ne treba da nas hvata jeza ili strah u susretu sa nečim novim, da „novo“ može biti isto kao „staro“, jer takav znak jeste simptom naše kolektivne traume, od koje se moramo liječiti bez obzira na sve.
Treba znati da na ove izbore ne izlazi samo neki, jedan, čovjek, nego i svi mi, izlaze naša očekivanja, naša uvjerenja, koja ukoliko ne budu opravdana ili unaprijeđena, istim putem mogu da smijene Milatovića, kao i bilo koga drugog.
Prema tome, umjesto što političari, što je do sada bila praksa, apsolutno kontrolišu našu volju, pa i sudbinu, potrebno je da se osvijesti da imam mehanizam reciprociteta, odbrane. Gdje god politika ima apsolutnu moć, pa sad da je ona manifestovana kroz stranački pluralizam, riječ je o diktatorskom sistemu, koji, naše isksutvo je pokazalo, ne mora biti vezan samo za jednu poltičku figuru, jer ona može imati i svoje ko-figurice.
Ima još jedan razlog zbog kojeg smatram da se glas za Milatovića nije dobro svoditi na glas protiv Đukanovića. Glas za Milatovića može biti shvaćeno i kao glas za smjenu dotrajale generacije političara, dakle, za mlađi naraštaj ljudi koji su politički dozreli u skoro svim strankama.
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
