Dr Dušan Krcunović na „Agori“: O „reproduktivnom pravu“ kao manifestaciji biopolitičke suverene moći
Ali, bio bi svojevrsni sokratovski paradoks pokušati primijeniti sokratovski majeutički metod u naše vrijeme, i to u dijalogu sa zagovornicama „reproduktivnog prava“, iz barem dva razloga, u kojima ima i sokratovske ironije. Prije svega, zato što se pod reproduktivnim pravom ovdje podrazumijeva, ne pravo na darovanje novog, jedinstvenog i neponovljivog ljudskog života, već pravo na lišavanje takvog života prije nego što je on i došao na svijet, jer abortus nije ništa drugo nego prenatalno ubistvo sa predumišljajem. Dakle, plodni majeutički razgovor sa zastupnicama reproduktivnog prava koje odbacuju majeutiku kao vještinu donošenja djeteta na svijet, sasiječen je već u korijenu.
I drugo, zastupnice reproduktivnog prava i njihovi istomišljenici ne žele da čuju argumente druge strane zbog svog monološkog nastrojenja i isključivosti. Dakle, tamo gdje nema dijaloga i gdje vlada ideološka isključivost nema ni sokratovske majeutike, ni porađanja istine o majeutici koju može da doživi jedino žena po svojoj životodavnoj prirodi. Otuda je svaki poziv na istinski majeutički dijalog sa protivnicima majeutike, kao neonatološke prakse i kao smislene dijaloške komunikacije, ako ne nonsens, onda jedan novi, moderni sokratovski paradoks i ironija.
Zato, nema milosti u areni paganizma i varvarstva u koju se crnogorsko društvo sve više pretvara, zahvaljujući gaulajterskom ponašanju ovdašnjih vlastodržaca i njihovih sljedbenika kojima je nepoznato da je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine nastala na nasljeđu hrišćanske civilizacije.
Dakle, kada sve to znamo, jasno je da je nova medijska kampanja pokrenuta da pod izgovorom zaštite reproduktivnog prava žene stigmatizuje Srpsku pravoslavnu crkvu, dakle većinu vjerujućih građana kojima je jasno da se jedna etička tema politizuje. Naravno, postoje izuzeci, slučajevi koji nevoljno otvaraju mogućnost prekida trudnoće, ali oni samo potvrđuju pravilo, pravo na život. Ali, iza ove politizacije etike nalazi se perfidna biopolitička moć koja se proglašava za pravo, tačnije biopolitička moć se u ovom slučaju manifestuje kao reproduktivno pravo.
Rečeno je da živimo u „Agambenovom momentu“, a to znači u vremenu u kome su se potvrdile teze (pogotovo u vrijeme pandemije i vanrednog stanja koje prijeti da postane redovno) savremenog italijanskog mislioca Đorđa Agambena o savremenoj biopolitičkoj suverenoj moći koja odlučuje o tome koji životi su dostojni da se nazovu ljudskim i vrijednim, a koji to nisu, sa punim pravom da budu fizički eliminisani, bez mogućnosti da budu žrtvovani. Drugim riječima, zalaganje za „reproduktivno pravo“ je elemenat biopolitike koju Đorđo Agamben u svojim djelima precizno opisuje i bespoštedno kritikuje. Ostavljajući po strani njegovo mišljenje o abortusu kao reproduktivnom pravu, njegovi pojmovi su dobro interpretativno sredstvo za kritički osvrt na ovu temu. S tim u vezi, abortus kao gnusno prenatalno ubistvo tek započetog života u utrobi žene, može se tretirati, kako sa stanovišta tradicionalne hrišćanske etike koja datira još od apostolskog vremena, savremene medicinske etike, praktične filosofije i prava, tako i sa Agambenovog stanovišta o biopolitici.
Biopolitička moći države djeluje prema bipolarnom modelu, tako što vrši segregaciju i selekciju ljudskog života, na život vrijedan da se nazove ljudskim i animalnog „golog života“ koji je isključen iz ljudskog poretka. Ova prv forma života kao društvenog-politički priznatog, reprezentovanog i uključenog imenuje se grčkim pojmom βίος (bios), dok je puki prirodni ili „goli život“ opojmljen grčkim ζωή (zoe). Shodno ovoj pojmovnoj suprotnosti, biopolitička moć stavlja u pogon „antropološku mašinu“ u cilju stalnog redefinisanja čovjeka i tretiranja ljudskog život na dva različita načina.
Nosioci ove suverene biopolitičke moći sada su aktivistkinje ženske tjelesne autonomije i reproduktivnog prava koje se odnose prema životu nerođenog djeteta kao prema „golom životu“, koji nije vrijedan da dođe na svijet. To znači da svoj život i svoje pravo pretpostavljaju nezaštićenom i ranjivom životu, koji nije priznat u svojoj vrijednosti i svojoj svetosti, i otuda može da bude, prvo, lišen svih prava koja mu pripadaju od samog začeća kao ljudskom i ličnosnom, a potom i nekažnjeno oduzet.
U doba dominacije neoliberalne ideologije, ta opasnost da ljudska forma života bude proglašena „golim životom“, nakon što je na njega svedena, nadvija se nad svima nama, slijedeći Agambena, nad pojedincima, zajednicama i narodima, ali dodajmo sada i nad nerođenom djecom. To znači da su aktivistkinje reproduktivnih prava mali, ali oštri zupčanici u „antropološkoj mašini“. Kako se ta monstruozna mašina selekcije ljudskog života ne bi zahuktala i biopolitička suverena moć postala princip po kome funkcioniše država, biblijska svijest o svetosti ljudskog života mora doći do svoje majeutičke riječi u društvenom polju i javnoj sferi iz koje se želi trajno ostrakizovati.
Emisiju “Agora” sa dr Dušanom Krcunovićem možete poslušati na sledećem linku, Radio Svetigora: https://svetigora.com/dr-dusan-krcunovic-na-agori-o-reproduktivnom-pravu-kao-manifestaciji-biopoliticke-suverene-moci/
