Povodom 200 godina od rođenja Branka Radičevića u subotu, 13. aprila 2024. godine, u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, održano je duhovno-poetsko veče ,,Branko, Njegoš i Kosovski zavjet”.
Učestvovali su protojerej-stavrofor Jovan Milanović, rektor Karlovačke bogoslovij, kao i mr Milorad Durutović, pjesnik i književni kritičar, dok je u kulturno-umjetničkom dijelu večeri nastupio hor Karlovačke bogoslovije. Moderator večeri bio je Boris Musić.
Nako uvodnog pojanja hora Karlovačke bogoslovije i uvodne riječi moderatora Borisa Musića koji je podsjetio da uz proslavu jubileja 200 godina od rođenja Branka Radičevića, proslavljamo još jedan značajan jubilej,a to je jubilej 230 godina od osnivanja Srpske pravoslavne bogoslovije “Sveti Arsenije” iz Sremskih Karlovaca, riječ je uzeo protojerej-stavrofor Jovan Milanović, rektor Karlovačke bogoslovije.
On je u uvodnom obraćanju istakao da osjeća veliku čast i radost što se baš jubilej 200 godina od rođenja Branka Radičevića obilježava i u kripti podgoričkog Sabornog hrama:
,Čast je i radost nama ovdje sabranima koji dolazimo sa sjevernih strana da pred vama i zajedno sa vama obilježimo jubilej velikoga Branka Radičevića, ali ne samo Branka Radičevića već zajedno sa njim i u njemu pominjući njegovu divnu ličnost da obilježimo i sve ono što naš narod srpski pravoslavni u sebi čuva i nosi i na jugu, sjeveru, istoku i zapadu.”
U nastavku on je naglasio da su Petar II Petrović – Njegoš i Branko Radičević bili i ostali nosioci luče – lučenosci divnoga srpskog jezika:
,,Čudesno je da je upravo 1824. kada je rođen veliki Branko Radičević, tih godina poslije manje uspješnog Prvog srpskog ustanka i uspješnijeg Drugog srpskog ustanka, tada srpski narod, i svi narodi Balkana, krenuo da se bori za Krst časni i slobodu zlatnu. Zajedno sa tom slobodom porađao se i rađao i izranjao srpski jezik, taj čudesni jezik koji nas sve povezuje i čini da budemo razumljivi jedni drugima. I upravo Branko, a uz njega rame uz rame ili obrnuto Njegoš (Petar II Petrović – Njegoš) Sveti i časni, a uz njega Branko, bili su i ostali nosioci luče – lučenosci toga divnoga jezika i veliki je blagoslov i radost da je to tako.”
Prota Jovan je podsjetio da su Njegoš i Branko Radičević grleći romantizam utkali u njega i ono epsko i narodno:
,,Treba znati da u vrijeme u kom se razvija i nastaje njihova poetika to je vrijeme velikih i burnih promjena na tlu Evrope cijele, to je breme velikih i burnih promena na tlu Balkana i sam naš rod. Obojica su bili svjesni odgovornosti koju su imali i jedan i drugi su zapravo grleći taj divni romantizam, svako na svoj način se trudili da utkaju u taj senzitivni, osjećajni stih svoj, ono epsko i narodno. I ko god je čitao Đački rastanak”, a pozivam sve one koji to nisu da to učine, oni će vidjeti u njemu ne samo jednu raspjevanu rapsodiju Brankovu u Sremskim Karlovcima, nego će prepoznati u njemu u tom đačkom rastanku, tom čudesnom romantičarskom epu, prepoznaće predivne stihove preplitanja koji nam otkrivaju i objašnjavaju u kom pravcu treba da ide srpska poetika toga vremena. Ali istovremno u kom pravcu ide poetika i Brankova i Njegoševa.”
Zaključio je da su i Njegoš i Branko Radičević svoje pjesme temeljili na dubokoj vjeri u Boga:
,,Ono što je čudesno jeste da su obojica svoje pjesme kako to vidimo kod Njegoša, a isto tako i kod Branka, temeljili na dubokoj vjeri u Boga, na svjesti o tome da je Bog davalac svih dobara i da je Bog taj koji otkriva duboko i daruje svakome, onome koji u sebi nađe taj izvor riječi, slova, slovesnosti, daruje mu dar pjesništva. To će Branko i veliki, divni Lovćenski Tajnividac – Njegoš da projavi kroz nekoliko epova i pjesama.”
Prota Jovan je istakao da su dva kraja koja su čuvala svetinju Kosova i Metohije upravo Crna Gora i gore Srpska Vojvodina, a posebno Srem te da Njegoš i Branko Radičević u eshatološkom smislu jesu srećni jer svjedoče da je Kosovski zavjet živ u njihovom srpskom narodu:
,,Pošto Bog nije dao Branku da ode na Kosovo, Bog nije dao njemu snage i zdravlja da Kosovo vidi, on je zato čitav svoj život činio da bude u službi Kosovskog zavjeta. Zato sa Njegošem, ruku pod ruku se raduje i Branko. ne samo jubilejima koje obilježavamo, nego i tome što i mi čuvamo Kosovski zavjet”, zaključio je protojerej-stavrofor Jovan Milanović.
Nakon prote Jovana, sabranima obratio se mr Milorad Durutović, pjesnik i književni kritičar koji je rekao da su Njegoš i Branko Radičević svojim dalekovidim pogledima odredili i etiku i poetiku srpske moderne književnosti i kulture:
,,Srpski narod imao je nesreću da oba pjesnika, Njegoš i Branko, kratko požive, ali i sreću što su ova dva pjesnika svojim dalekovidim pogledima odredili i etiku i poetiku srpske moderne književnosti i kulture. Njegoš je u svojim djelima, posebno u dramskom spjevu Gorski vijenac tematizovao, odnosno izvršio kodifikaciju vidovdanske ektike – kosovske zavjetne misli. S druge strane, Radičević je bio sasvim drugačiji pjesnički duh, lirski artikulisan, mada je i sam sačinio nekolike epsko-lirske pjesme. Sasvim je moguće da je na Brankovu zainteresovanost za epsku kulturu mogao uticati Njegoš. Rijetki su srpski pjesnici što su jeziku pristupali raskošno i lepršavo kako je to činio Branko Radičević. Slutio je još i vladika Njegoš da Radičević teži u jezik srpski uvući nešto od sopstvene naravi, te se u jednom pismu povjeravao i Vuku Karadžiću: Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti sa cvijeta na cvijet: on isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi.”
Mr Milorad Durutović je potom podsjetio da je Branko Radičević sasvim tačno znao šta je poezija, gdje su njeni izvori, gdje su joj budući pravci, granice i stradanja:
,,Zaista, lako nas zavara to što Brankova poezija zvuči blisko i obično, ali ona je nastala u nekoj velikoj daljini, te otuda ima sakralnost početka, iako je istorijski lako dokazati da to nije početak, i da ona nije čak ni relativno samonikla, ali Branko se doživljava kao prvi, kao prvi čovjek kome je pala na um ideja da reči složi u stihove, i koji je prema tome sasvim tačno znao šta je poezija, gdje su njeni izvori, gdje su joj budući pravci, granice i stradanja.
Sasvim je mogućno utvrditi da je srpska poezija, srpska umjetnička poezija, sa pojavom Branka Radičevića prvi put nakon Kosova, nakon naših tugovanik za Kosovom, stvarno i glasno zapjevala, metrom koji nas nagoni da doslovno pjevamo njegove pjesme, jezikom koji nas navodi da se grlimo i milujemo, kao djeca”, porio je na kraju večeri mr Milorad Durutović.
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
