Pitate se gdje nestade ono staro poetsko sjeme. Odakle se uvoze ovi novi poetski hibridi? Ko ih širi? Ko ih troši? Kome će sve da otupe osjećaje i pokvare ukuse za pravu poeziju. A onda vam sine. Pokvariće ih dobrovoljcima
Kultura
Imam utisak da je među nama vrlo malo onih koji nijesu lično upoznali makar po dva pjesnika. Nema tome nikakve mane sve dok se ne ode na veče poezije. Nevažno je da li će to biti veče nekoga koga poznajete ili nekoga koga ne poznajete. Večeri poezije privlače, umrežavaju i šire krugove prijatelja poezije. Po mom sudu to je najviše i naudilo poeziji. Ovime pokušavam da saopštim nešto jednostavno i nimalo uvredljivo. Smatram da enormno veliki broj pjesnika i pjesničkih knjiga koje se množe oko nas otupljuju aktivno čitalačko prosuđivanje čime kvare doživljaje i pristup onoj poeziji kojoj vredi posvetiti i vrijeme i povjerenje.
Izraziću se slikovito. Da bi se danas stiglo do prave poezije treba proći kroz rojeve insekata koji zuje u vrelom, sparnom danu. Insekti su novoodštampane knjige poezije. Vreli dan je bilo koji dan oblijepljen plakatima koji najavljuju večeri poezije. U tim uslovima nije lako hodati putem duž kojeg vijore haotično razbacani, usahli i ustajali poetski izrazi. Događa se da vam u tom pjesničkom špaliru ukoričenom u meke ili tvrde poveze, neka od vrsta ili kolona u kojima su riječi uredno složene naprosto privče pažnju. Po mom iskustvu to će veoma kratko trajati. Pošto pročitate par okolnih stihova vratićete se na stazu i nastaviti dalje.
Stižete na veče poezije. Stupate na mjesto gdje vam je obećana gozba za dušu. Inače gozbe se priređuju u kasnim popodnevnim ili večernjim satima obično između 6 i 9. U većini slučajeva ne traju duže od par sati.
Što znače par sati provedenih kod kuće uz ustaljenu šemu TV programa, sa sličnim vijestima koje se iz dana u dan ponavljaju i sa prognozom vremena najavljenom u istom obliku još prije tri dana. Ništa. Isključili ste televizor i izašli iz kuće. Usput zastajkujete pozdravljajući se sa po nekim. Stižete na vrijeme kako bi prisustvovali najavljenoj poetskoj gozbi. U sali vas dočekuje stari, dobro poznati meni. Isti recepti za specijalitete pod novim imenima. Ponavlja se i sirovinski sastav i tema. Tema kadkad može biti i manje od teme. Nešto suvoparno, bezidejno uz zvonko podignut glas zazuji vam oko ušiju. Uslijedi aplauz. Pridružite mu se sklapajući svoje dlanove ne duže od par sekundi. Štedite ih za kasnije nadajući se moćnijim, svježijim i smisaonije povezanim riječima. Takve riječi ne dolaze.
Vrijeme se vuče kao šlep sa havarisanim autom prema nekoj periferijskoj automehaničarskoj radionici koju je teško pronaći. Majstoru za kojeg su vam rekli da ima zlatne ruke znate samo nadimak. Lutate. Oko vas je sve isto. U polumraku se naziru obrisi kuća, uličice, kapije, prozorska okna iza kojih vas posmatraju bezvoljne, tužne oči. Skoro da naslućujete riječi koje će se otrgnuti sa tih drhtavih usana. Kažete sebi, odustajem neću više nikoga da pitam za adresu. Dosta mi je objašnjenja i neodređenih odgovora. Pouzdajete se u sopstvene noge. Želite izaći. Međutim svjesni ste da bi vam ustajanje sa stolice i napuštanje večeri poezije knjižili kao direktnu uvredu upućenu kulturi, umjetnosti, lijepom vaspitanju, ličnosti autora. Zato ostajete i trpite šlepanje riječi marke Poezija.
Pitate se gdje nestade ono staro poetsko sjeme. Odakle se uvoze ovi novi poetski hibridi? Ko ih širi? Ko ih troši? Kome će sve da otupe osjećaje i pokvare ukuse za pravu poeziju. A onda vam sine. Pokvariće ih dobrovoljcima.
Shvatite da su večeri poezije ustvari skupovi dobrovoljaca. A dobrovoljci su neiskusni. Lako i brzo se odazivaju na pozive. Koliko god žara i emocije u srcu nosili, dobrovoljci se zbog neiskustva brzo predaju. Postaju zarobljenici atmosfere. Okrećem se i oko sebe vidim ista lica. Prisustvovali su raznoraznim kulturnim manifestacijama na trgovima, nečijim danima ili čitavom programskom ljetu. Popratili su pjesničke festivale, susrete, rukopoloženja. Bili su na dodjelama pjesničkih nagrada, povelja, priznanja a vjerovatno i na svim večerima poezije organizovanim tokom prethodnih godina. Zašto bi ih inače zapamtio. Ne pristajem da budem ni pjesnički dobrovoljac, a još manje da se iz statusa dobrovoljca preselim u status pjesničkog zarobljenika.
Zato sam prestao da posjećujem večeri poezije. Sjedim kući i čitam poeziju. Trenutno “Luku na pučini” portugalskog pjesnika Fernanda Pesoe. Lijepo ime za pjesničku zbirku.
Odmarajući se od pretraživanja brojnih, kontroverznih i zamarajućih heteronima (Alvaro de Kampuš, Rikardo Reiš, Alberto Kajero) ovog okeanskog pjesnika pregledam časopise na računaru.
Sasvim slučajno naiđoh na kratki esej velikog ruskog pjesnika Josifa Brodskog naslovljen „Treba čitati poeziju“.
Na samom početku Brodski kaže : “Što više čitamo poeziju postajemo netrpeljiviji prema svakoj vrsti praznoslovlja i opširnosti”. Tu se pronađoh. Shvatih da sam upravo zbog čitanja poezije postao netrpeljiv prema večerima poezije. To me je i ponukalo da napišem ovaj tekst.
Sada vidite što sve čovjeka može snaći ukoliko pomiješa dvije preporuke, preporuku za čitanje poezije sa preporukom za prisustvovanjem večerima poezije.
Ranko Rajković
