U 20. veku pravoslavlje ima dvojicu znamenitih srpskih pisaca. To su sveštenoslužitelji i religiozni mislioci, suvremenici: Sveti vladika Nikolaj i Sveti Justin Popović. Živeli su jedan vek: od 1880, kada je rođen Nikolaj, do 1979. godine, kada se upokojio Justin. Sada imaju popularna svetiteljska imena – Nikolaj Lelićki i Justin Ćelijski. Njihovi životi i putevi, službe i podvizi, reči i dela – imali su od samog početka osobine žitija. Obojica su bili veliki besednici. I Vladika Nikolaj i Ava Justin mnogo su napisali.
Za ovu priliku, zadržaćemo se na spisateljskom, književno-filosofskom i teološkom mišljenju Oca Justina Popovića. Njegova Bibliografija štampana je u Bogoslovlju 1980. godine. Pri kraju kratke biografije, stoji da je Otac Justin „od 1948. došao u manastir Ćelije, gde je ostao do svoje smrti, kao duhovnik, potpuno se posvetivši molitveno-bogoslovskom, naučnom, književnom i prevodilačkom radu, o čemu svedoče njegova mnogobrojna objavljena i neobjavljena dela“. U isto vreme, bio je to monaški i izgnanički život.
Usred rata, 1917. godine, u Oksfordu, Justin Popović piše kako smo uobrazili da su „svećice zapadne kulture“ – „veće od svetlosti Hristove“, od svetlosti Božije; uobrazili smo da je kultura Evrope ugasila svetlost nebesku, i nadblistala Hrista“… „To je početak umiranja našeg, smrti naše, braćo draga!“ „Kulturni greh – to je početak naše smrti, a ne Evropski rat“ – piše, usred tog rata, Justin Ćelijski.
Od ove misli, o nedostatku vere i njenog sjaja u čoveku, umu i duhu – započinju mnogi tekstovi Svetog Justina Ćelijskog. Glavna tema teksta „Vidovdan u Oksfordu“ jeste „Bolest od greha“, a jedini lekar za tu bolest jeste Hristos – vidar duše, tela i duha. „Nema bolesti koju Hristos isceliti ne može.“ – „Telo nam neprijatelji ubijaju, braćo draga, a mi sami ubijamo dušu svoju.“ – Iscelitelj je već pozvao na isceljenje – u Svetom Jevanđelju po Mateju.
Justinov tekst „O jedino mogućem optimizmu“ (1924) govori o životu i smrti, a sve se zasniva na filosofiji vaskrsenja. Filosofija vaskrsenja je jedina optimistička i besmrtna filosofija. Do Hristovog vaskrsenja, optimizam je bio nepoznat. Ava Justin zna veliku bolest našeg doba i čoveka, a to je strah od smrti: „Vaskrsenjem, Hristos poziva na bunt protiv istorije, jer istorija smatra da je smrt – neophodnost.“
*
Misao Oca Justina Popovića jeste misao pravoslavne vere. Živeći u veri, služeći u Crkvi – njenoj školi, nauci, knjizi, koliko i u hramu, naš pisac u stvari piše filosofiju religije, tumačeći i drugima i sebi opšte i posebne, jednostavne i složene principe vere: dogmu i lepotu, zakon i slobodu. Nekoliko je teoloških oblasti kojima se Otac Justin najviše bavio: Sveto Pismo, dogmatika Srpske pravoslavne crkve, Žitija Svetih, pravoslavna književnost i duhovnost, srpska duhovna istorija.
Za Avu Justina, vera obuhvata ceo život, sve ljudsko – svet i svest, moral i um. Otud se njegova misao o veri odnosi i na svakodnevni život koliko i na poimanje Boga Logosa i njegove promisli. – U svakodnevnim obredima, nedeljnim i svakoprazničnim besedama, nalazi se veliki prostor za reč i misao o Bogu i o čoveku, dobroti i ljubavi, kao i za radnim stolom, gde, okružen bibliotekom, i klasifikovaom građom, naš pisac prevodi, piše i misli – o Bogu i o svetu, o stradanju i spasenju kao principima postojanja.
*
U jednoj besedi koju je držao u manastiru Ćelije, 1977. godine, Otac Justin je rekao: „Kad otvorite Sveto Evanđelje i pročitate neku misao, uvek, uvek dobijate ponešto večno“. On retorski ponavlja: uvek, uvek… Justinova misao je upravo to – „ponešto večno“. To su evanđelske istine. Koje učimo i kojima učimo druge… Istinski verujući, obrazovani i posvećeni pisac sposoban je ne samo da misli i da učenje vere i njene filosofije – prepozna i tumači pouzdano, nego i da ih anticipira, a potom nadgradi, proširi, stvara. Oslonjen na ogromno nasleđe i znanje, Justin više stvara i propoveda nego što tumači i interpretira.
Njegova reč o Svetom Evanđelju može se primeniti i na njegove knjige: kad otvorite knjigu Oca Justina i počitate neku misao, uvek, uvek dobijate ponešto večno. I to ponavljanje: uvek, uvek upućuje na nešto večno.
Otac Justin pisao je teološke udžbenike i rasprave, naučne i esejističke monografije, žitija, besede, molitve, prozu i poeziju. Misli njegove, u tim mnogim delima, različite su i sveobuhvatne – od pesničkih i filozofskih, religijskih i moralnih, do praktičnih i svakodnevnih. U njima se narodna mudrost dodiruje sa metafizikom, domaće ognjište sa kosmosom. To potiče iz raznih žanrova, formi i namena njegovih spisa i knjiga. U prvoj knjizi njegove Dogmatike, recimo, nalazi se ova misao: „Ne treba zaboraviti Evanđelsku istinu: Svaki koji zlo čini – mrzi na dobro i istinu; i zli ljudi, podsticani grehom u duši, ustaju na pravednike, na dobro i pravdu u njima, gone ih, mrze, biju, pa čak i ubijaju…“ Evanđelske istine, starije i novije, iz života i iskustva svetitelja i proroka, mučenika, književnih junaka, svetih ratnika i seljaka – ponavlja i tumači, u njihovom duhu misli i stvara – vaspostavlja, oblikuje u sistem Otac Justin Ćelijski, profesor, kaluđer, besednik, pesnik.
Bavljenje Dostojevskim započeo je Justin još 1922. godine, kada je, u časopisu Hrišćanski život, štampao ogled „Filosofija i religija Fjodora M. Dostojevskoga“…
Vladika Nikolaj, kao mlad teolog, odabrao je da tumači Njegoša, a Otac Justin, kao mlad teolog, bira Dostojevskog.
Knjigu Dostojevski o Evropi i Slovenstvu Ava Justin štampa u Beogradu, 1940. godine. Misao Dostojevskog i misao Oca Justina spojene su tumačenjem, kao i kada je reč o Justinovim pomnim tumačenjima drugih klasičih dela, pogotovo Poslanica Svetog Apostola Pavla.
Žitija Svetih, u velikih 12 knjiga, na oko 10 hiljada strana, posebno su književno, prevodilačko i bogoslovsko delo Ave Justina. Tu ogromnu biblioteku kao da je celog veka pisao neki institut, a sve je delo jednog čoveka, uz pomoć nekoliko njegovih učenika. Jedan od tih učenika i pisaca Žitija Svetih bio je i tada mladi monah Amfilohije Radović koji je podigao ovaj Hram u Podgorici, da se u njemu sećamo svetitelja i učitelja. Njemu je Otac Justin poverio žitije Svetog Petra Cetinjskog, kao da je znao da će koju deceniju kasnije, na cetinjski tron sesti upravo taj duhovni sin Oca Justina… Žitija svetih nas uče da je u životu i podvigu najvećih apostola i nepoznatih mučenika, za koje obično stoji da su stradali za Hrista, u stvari svet sav ljudski rod.
*
I u tumačenju Dostojevskog, i u drugim spisima i knjigama ovog pisca, najčešće se pojavljuje Hristos. To znači da Hrista, Hristovu nauku, Hristovo delo i život – pisac traži u piscu: prepoznaje, odgoneta, slavi… Hristos, Bogočovek, Bog – glavni junak Dostojevskog, glavni je akter i nosilac misli Dostojevskog. Na više mesta u svojim delima, Justin pravi katalog Hristovih imena. U tim imenima rečeno je najviše o Hristu: Gospod, Sin Božiji, Spasitelj, Pastir, Učitelj, Svetlost, Put, Istina, Život, Prvosveštenik, Prorok, Čokot, Kamen, Jagnje, Jedinorodni, Logos, Reč, Premudrost, Sila, Iskupljenje, Vaskrsenje…
Kao i svaki potpuni hrišćanin, Otac Justin našao je i čuvao Hrista u sebi. O tome kazuju njegove misli. Živeti Hristom – to je za njega prva sveobuhvatna misao vere: „Što više Hrista u sebi imaš, sve te više gone. Jesi li Hristov, smatraj sebe za smetlište sveta, po kome svi gaze, kao što su po Hristu gazili. Kad te kunu, blagosiljaj; kad te biju, praštaj: kad te mrze, ljubi!
Biografija Fjodora Mihailoviča i biografija Oca Justina – jesu hristovske biografije. Na to ukazuje njihova hristovska misao.
Hristos je bogočovek. Otud Justin najviše misli i piše o Bogu i o čoveku, a to znači – o dobru i o zlu. Registar pojmova Oca Justina ide prirodnim azbučnim redom: Anđeo, Bog, Vera, Greh, Duša, Đavo, Evanđelje, Život, Zlo, Istina… I tako dalje: Molitva, Pravoslavlje, Sveti Sava, Crkva…
Među najčešćim Justinovim pojmovima nalazi se misao. Misao je isto što i Logos. Sinonimi su: Evanđelje, Istina, Sveti Duh, Premudrost… „Stičući bogočovečansku ljubav, čovek sa njom stiče bogočovečanske vrline, misli i osećanja.“ Misao je vrlina, misao je vera! „Bog ljubavlju misli, a kad misli Bog – misli i čovek, ako je čovek…“ – zapisuje Justin Ćelijski.
Justin Ćelijski ljubavlju misli.
Justin Ćelijski se pita šta znači i koliko vredi – hrišćanski misliti i uopšte misliti: znati, saznati, verovati, činiti podvig… Obraća se i samoj misli: – „A ti, misli, odakle si zalutala u čoveka, u njegovo majušno telo? Tvoja je muka nad mukama!… – zapisuje Justin, shvatajući misao i kao fenomen, i kao iskušenje, i kao sudbinu. Kao znak čovečnosti. Zatim proširuje definiciju misli: „Svaka dobra misao svojim najunutrašnjijim nervom vezuje čoveka sa Bogom.“ – „Van Bogočoveka, misao čovekova je potpuno besmislena.“
Sveti Ava Justin Ćelijski: Osuđeni na besmrtnost (uskršnja razmišljanja)
Shvatajući Boga, Justin Ćelijski pokušava da sagleda čoveka. Na gotovo svakoj stranici on opisuje čoveka. „Nad čovekom – veli Justin – plamte plave nebeske tajne, a pod njim tutnje potmule podmornice nepoznatog i večnog. U ovom zagonetnom svetu, čovek ne može biti pravi čovek ako biće svoje ne veže sa plavim beskrajnostima neba i tajanstvenim ponornicama zemlje.“ – Nešto na granicama poezije, filosofije i religije – to je Justin Ćelijski.
Justinove misli – razuđene, široke, blage i stroge, svestrane – tek stvorene ili nasleđene – grme ili šapuću: trepere, obespokojavaju, opominju, ohrabruju – a sve zajedno čine jednu misao: viziju sveta, poredak vaseljene. Na jednoj strani večni život ili besmrtnost, a na drugoj greh i smrt. Čovek je kazaljka.
Spoj tih relacija postojanja predstavlja Hristos, pobedilac smrti.
Otac Justin misli da je čovek dostojan sebe, Božijega dela koje mu je dalo Božiji lik i njegov poredak, ako svetlo i tamno, večno i prolazno, dobro i zlo – shvati… To shvatanje je vera. Ta vera je život – krug, savršenstvo: „Svet zemaljski, majušni, a oko njega neiskazana sunca i neizbrojne zvezde i svetovi“. Jedna misao, a oko nje neiskazane i neizbrojive misli – Evanđelske istine.
*
„Svaki čovek je zarobljenik tajni, jer je svaki opsednut tajnama“ – napisao je Justin 1925. godine. „Tajna jedne majušne vodene kaplje je tako ogromna, da se u njoj udave sva čula čovekova, sav um, sva misao.“ Tajna je sićušna i sveopšta. Tajna sveta i tajna ljudskog bića – isto su. „Tajna čojku čovjek je najviša“ – veli najveći pesnik. „Verom se upoznaju i savladavaju tajne“ – veli Justin Ćelijski. I misao je poreklom iz tajne.
Među književnim ogledima i lirskim esejima Ave Justina, izdvaja se onaj o cveću i onaj o srni. Cveće je – veli Justin – „najosetljivije, jer je najrajskije od svega što postoji u vidljivim svetovima. Ako hoćete da se u ovom svetu osetite kao u raju, živite među cvećem, sa cvećem, cvećem…“
Živeti cvećem – (kao cvet) – i to je Justinova filosofija života.
Svaki cvet je kao idealan čovek: mimoza, bosiljak, petunija, đurđevak… Sve je to osmislio Bog, Umetnik Svemudri.
Srna je čulo tuge u vasioni. Tuga je jedno od najvažnijih čovekovih svojstava. Srna govori solilokvijum lepote i prirode – suštinu vere.
– Zašto sam bačena u ovaj svet, među ljude?
– Više od svega što se voli, volim – slobodu? Ona se sastoji u dobroti, u nežnosti, u ljubavi.
Živi se Hristom, živi se ljubavlju, živi se cvećem – uči Ava Justin Ćelijski
Zato su mnogi posetioci manastira Ćelije kod Valjeva pomislili: Ovo je raj. Tu je živeo i večno živi, u raju molitve i reči, srna i cveća, Sveti ava Justin Popović Ćelijski.
