Piše: Jasna Ivanović
,,Bezumnici! Kad vas vaše harambaše pozivaju na zlo, od koga se i vasiona zatrese, onda ne govorite da ste suviše maleni. Samo se za svetla dela izgovarate malenkošću i slabošću!“ Ovako je, u ona doba kraj jezera, vladika Nikolaj korio kukavice, insistirajući na djelatnosti dobra, tj. na dobročinstvu. Kako samo lucidno odliježe ova kritika u savremenosti, a odlijegaće i dalekom budućnošću jer smo konformizam podnivili brižljivo kao malo koje čedo.
U posve drugačijim okolnostima, no u vremenu istovjetne ćudi, Ksenija Atanasijević razbacivala je eseje od ,,Pravde“ preko ,,Jugoslovenske žene“ do ,,Hrišćanske misli“ i dalje, neštedimice učeći čitaoce o – etici hrabrosti. Pod tim naslovom, 2011. godine, 19 njenih kraćih tekstova sabrano je u jednu knjigu. Angažovanost, žustrina, brzi potez rečenice i namjenske teme čine da odabrani radovi djeluju kao da su napisani u današnjim novinama, negdje na mrežama odgovori na freške vijesti.
Pod istim naslovom održano je ovih dana u Podgorici drugo u nizu predavanje iz ciklusa Žena, religija i društvo, koji organizuje Centar za istraživanje religije i kulture, u saradnji sa NB ,,Radosav Ljumović“. Gošće predavanja bile su Nela Dabanović, prof. filozofije u Barskoj gimnaziji, jedan od osnivača Društva dobrovoljnih davalaca krvi ,,Sv. Jovan Vladimir“ i Marijeta Mojašević, aktivistkinja koju je Bi-Bi-Si 2023. godine uvrstio u listu stotinu najuticajnijih žena na svijetu.
Teme razgovora, koje je predložila moderatorka i ujedno direktorica Centra za izučavanje religije i kulture Ina Plamenac, ticale su se ličnog zaloga za dobro svih, te pitanja koliko vjera taj zalog determiniše i kako se sve to odražava na savremeno društvo, lokalnu zajednicu, pa i samu budućnost.
Gošće su iskustvima svjedočile o tome da li žene nailaze na razumijevanje u savremenom društvu, kada je u pitanju preuzimanje bilo koje druge uloge osim one koja im je opredijeljena, i da li te granice koje društvo postavlja mogu biti korisne, u smislu podsticaja na borbu, iz koje se rađaju velike stvari.
Ležernost koju su emitovale učesnice razgovora bila je, reklo bi se, neophodni kontrast smrtno/životno ozbiljnim svjedočenjima. Frazu ,,otvoreni dijalog“ na ovom mjestu trebalo bi čitati kao – dijalog do koske. S hrabrošću tako stvari valja postaviti. Ona je prije domen ontologije no epike. I uvijek je najprije utemeljena u pojedincu, koji će je, sopstvenim dobročinstvom, razumije se, prenijeti na zajednicu.
Slavni metodološki princip da je lični primjer najbolji primjer dokazao se i kroz brojna pitanja publike, a predavanje je okončano postulatima da je sloboda vrijedna samo ako se koristi odgovorno i hrabro, a sloboda bez hrabrosti lako prelazi u konformizam.
Umjesto zaključka, na dnu ovog teksta, ostavljamo parče misli Ksenije Atanasijević, čitaocima na savjest i postupanje:
,,Tek otvorenim postupanjima pri borbi biće izvodljivo dati putokaze za izlazak iz grozne pomrčine što nas je sa svih strana skolila kao mora. Jer skriveni revolti ostaće uvek osuđeni na to da se nejako i krto izviju, pa brzo zamru, ne donevši nikakva poboljšanja. A oni koji se njima služe biće uvek opredeljeni za to da se u sopstvenome kukavištvu uguše, ne domašivši nikad zračan i vedar dah slobode i istine.“
(Za otvorenu borbu, K. Atanasijević, u Život i rad, Beograd, sv. 148, 1936)
