Piše: Dr Radoslav T. Stanišić
Nešvil je film koji zbunjuje ali i oduševljava, negira iskustvo; ali ga i iznova afirmiše, bježi od konvencionalnosti da bi došao do svojih pravila koja se potpuno identifikuju sa trenutkom i ambijentom. Možda se stoga ovaj film može učiniti lokalnim, suviše američkim, pretjerano dokumentarnim, krajnje subjektivnim ali je upravo u tome njegova vrijednost, jer on nastoji da kameru u svemu vrati samom životu.
Reditelju Robertu Altmanu je bilo jasno licemerje proslave korijenja posrnule nacije i u suštini je već zabodeni nož samo uvrnuo, smještajući svoj filmski ep u samo svetlucavo, populističko srce šoubiznisa – Nešvil, dom kantrija. Kad se pojavi Barbara Džin, taj vještački idol pop muzike, u njemu se sve uzburka i smuti, tako da je dovoljno samo nekoliko nervoznih reakcija na licu i da iz kutije koja liči na kutiju za violinu potegne revolver i puca u svog idola. Dok se masa užasava nad ovim činom Altman bez napora komentariše, pokazujući kako se u tim masovnim histerijama veoma lako i sasvim normalni karakteri podređuju stanju koje ih iznutra dovodi na granicu ludila. Film počinje kao reklama sa likovima junaka na onim velikom kič kartama kao sa tarota koje se vrte. To je ono vrijeme s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kada su bijele muške čarape bile u modi i veoma se dugo, kako bi rekli kolokvijalnim rečnikom ‘furale’ u Americi kao nigdje drugo u svijetu, naravno nosile su se i u Evropi, dok su kod nas nošene najkraće (!).
Treba pratiti šarolikost kostima, neukus u krojevima, način na koji se slažu boje, miješaju stvari, ukusi i navike — i da nam postane jasno da sve to funkcioniše iznutra te da ne može da ostavi ni te ljude ni u njihovom unutrašnjem svijetu bitno drugačijim.
Oni koji su uspjeli — do te mjere su moćni da aranžiraju ovaj karusel i određuju mu smisao prema svojoj ćudi i potrebi. Kako se stvaraju zvjezde — to je ovdje pokazano pedantno i otvoreno a analogija sa predsjedničkim kandidatom je više nego očigledna.
Tu nije važno mužičko obrazovanje, pa ni sam glas — već reklama i stvaranje psihoze u kojoj svako mora da osjeti potrebu da se identifikuje sa svojom zvijezdom. Tragikomično je gledati ono što se događa sa Barbarom Džin, jer ona je lutka u rukama vještih menadžera koji je iskorišćavaju i prave od nje nešto što ona sasvim sigurno nije. Tom razotkrivanju lažnih iluzija Altman, posvjećuje dosta prostora u ovom filmu. To je način mišljenja i života pa se na trenutke čini da je sasvim svejedno da li je riječ o pjevačici ili nekom bokseru, političaru ili pravom umjetniku. Ljudski kvaliteti ovdje ni o čemu ne odlučuju, niti imaju neki poseban smisao. Moć reklame je praktično neograničena. Ona određuje ukus, uređuje sudbine, prekraja biografije, diže u visine ali i baca u ponore, stvara napetost, mijenja mentalitete i sve to kontroliše jer je riječ o produkciji robe koja mora da donese novac. Ovaj Altmanov mozaik nastanjen je mnoštvom dobro oslikanih likova, slijepo ambicioznih, ili onih drugih koji jedva opstaju u svijetu koji se raspada oko njih. Međutim, i oni skupa sa ostalim likovima u Nešvilu plutaju gore-dolje kao brodolomnik u moru neuspjeha i poricanja.
Ovaj efekat je Altman pojačao svojim preklapajućim dijalozima, koji konstantno pomjeraju vašu pažnju na najneočekivanije uglove wide-screen kadra i na neko jedva poznato lice u gomili, koje možda igra, a možda i ne igra važnu ulogu u priči. Takvi opisi se drže dokumentarnog realizma, ne zapostavljaju se detalji, ističu one često nevidljive ali tako obične i sudbonosne stvari.
Altman proučava kako ljudi sve to podnose, do koje mjere se identifikuju sa ovakvim načinom manipulacije, ispituje da li im to stvarno donosi sreću, jesu li oni uopšte u stanju da samostalno i iskreno, van ovih psihoza, reaguju. Muzika zato čak kada je zvučna ili sladunjava, uvijek nekog objašnjava ili pokazuje i zato je ovdje izjedančena sa onim psihičkim stanjima i fizičkim slikama koje je okružuju.
Društveni život, makar se u njemu ljudi provodili, ispijali pivo i koka-kolu, uživali u seksu i raspojasanosti, predstavljen je kao farsa sa puno gorčine. Altman osjeća protivurječnost takvog međusobnog komuniciranja i mitologije koja se kroz sve to provlači. To se odnosi na lični uspjeh, na snove o sreći, na odnos prema društvenim konvencijama, državi, a posebno o porodici i Bogu. Svaka od ovih tema je zapravo predstavIjena kao jedna sila koja živi sa ljudima ali i iznad ljudi, ponekad u službi njihovih privatnih i antagonističkih interesa, a često zato da bi se stvorile lažne iluzije i pojedince učinili bezopasnim. Zato Altman ima dosta valjane primjere u međusobnim odnosima, naročito u porodičnom životu koji vode neki od glavnih aktera.
Uopšte, svijet koji se okuplja u kampanji predsjedničkog kandidata Hala Filipa Vokera veoma je zanimljiv ne samo što ga upoznajemo već što se kroz tako karakteristične tipove konstituiše jedan mentalitet koji postaje odlučujuća snaga što utiče na sudbine ljudi i vlada provincijom. Reditelj bi želio da u ovako razuđenoj strukturi bude pripovjedač, saučesnik i posmatrač. Vjerovatno je najzanimljiviji dok ređa svoja opažanja o svemu onome što se može da vidi u jednom tako malom mjestu koje pretenduje da bude svetilište takozvane »kantri i vestern muzike«. Da bi diferencirao svoj odnos — tu je i lik engleske reporterke po imenu Opal, koja za televizijsku publiku treba da napravi dokumentarni film o ovakvom festivalu. U filmu stoga ima iznenađenja, izvjesne doze avanturizma, neizvjesnosti, uzbuđenja i najraznorodnijih atrakcija. Ponekad to što se događa izgleda nestvarno i nevjerovatno. Altman je svjestan da ovakav materijal pruža veoma uprošćene zaključke i smatra da je to pravi izraz američke kulture, odnosno kulture lišene obrazovanja — one koja se smatra tipično američkom i vezanom za njenu provinciju i samu zemlju. Za posmatrače to izgleda surovo sagledavanje izvjesnih fenomena, nepoštedna satira, ali data u formi koja je nešto sasvim novo u filmskom izrazu i po svome kvalitetu neobično značajna. U suštini, riječ je o pravom filmskom hepeningu na koji se svjesno pristaje. Umjesto pravolinijske naracije, Altman razrađuje različite teme, a nijednu ne naglašava u odnosu na drugu. Umjesto toga koristi kantri muziku poput antičkog hora, usmjeravajući bujicu filma uz pomoć njihovih pjesama o banalnom populizmu i pasivnosti. Do trenutka kada se film završi, nije baš najjasnije o čemu Nešvil u stvari govori, ali nema sumnje da je nešto prikazano kroz njegove živopisne likove. Ovaj film je prikaz života, borba za nacionalni identitet u vrijeme kade su stvari poput te izgledale najmanje važne. Primitivizam, agresija, sebičnost i sve ostalo što dominira ovakom igrom, onima koji se time služe, izgleda sasvim prirodno. Niko od njih to ne krije — tako da sam Altman često naglašava da je, ustvari ovaj film i posvećen toj nijemoj većini koju smo često skloni da ignorišemo ali koja ima svoju logiku i psihologiju. Glupost se ovdje često predstavlja kao vrlina a drugi tradicionalni pojmovi mijenjaju tokom filma po nekoliko značenja.
Djelo je moguće zato što reditelj ima veliku smjelost, što je bezobziran, što je uspio da između života i iluzije suži prostor, dokumentarno pretvori u funkcionalno. Film je neobičan, razara konvencije, ali potvrđuje snagu medija, u dijalektičkom je odnosu sa onim što je ranije stvoreno, ni u čem nije formalizovan, neprekidno je u domenu istine ali s tim što se ona ne uljepšava niti se iskorišćava na način koji bi bio suprotan onom što može da izrazi. Nešvil se pred nama formira od onih koji sjede na svojim imanjima i one mase anonimnih došljaka koji za trenutak očekuju ostvarivanje svojih snova. Njihova međusobna integracija u sam film je čin što postiže režija tako da njena potpuno otvorena i dinamična struktura pokazuje koliko je film vitalan, velika elastičnost u kompoziciji. Ako je to sve Altmanov izbor, učinjen je na najbolje mogući način i stoga Nešvil postaje jedan od najznačajnijih ne samo njegovih ostvarenja nego i filmova sedamdesetih godina. Nešvil je sažeto izdanje Amerike gdje su umjetnost — pare, a reklama više vrijedi no talenat. Međutim, zahvaljujući Robertu Altmanu i svim njegovim glumcima ima mnogo umjetnosti i talenta,isve se na kraju završava kako je i počelo na velikoj sceni američkog šoubiznisa.
Izvor: RTCG
