Piše: Dr Nele Karajlić
I pored toga što nisam zaluđen fudbalom kao nekada, do mene je doprla nevjerovatna priča o jednom događaju u malom gradiću po imenu Kompton, ušuškanom u jug okruga Los Anđeles, Kalifornija. Kako je to mjesto postalo meka takozvanom gangster repu, prilično je logično da su red, mir i zakon u njemu rijetke pojave. Naprotiv, bije ga glas da ima najveći broj ubistava po glavi stanovnika u Americi. Gradić su, naime, na dvije interesne sfere, podijelile kriminalne grupe pitoresknih naziva Crips i Blood, a u njihovom sukobu, brojke pokazuju, ne biraju se sredstva. Ovim prvima zaštitni znak je plava boja, a drugima, shodno nazivu „blood“, crvena.
Tog ljetnog prijepodneva pred očima narko-dilera, utjerivača dugova, reketaša, hip-hop muzičara i ostalih sitnih kriminalaca, prošla je kolona od oko tri hiljade ljudi u plavim dresovima, pjevajući neke pjesme na njima nepoznatom jeziku. Crveni, pomislivši da su plavi dobili iznenadno pojačanje, izgubili su se u budžacima ovoga grada, a plavi su se razočarali kada su shvatili da kolona koja se kreće prema željezničkoj stanici nije bogomdano pojačanje, već neka vrsta hodočašća kojeg Kompton nije imao prilike ranije da vidi. Da iznenađenje bude veće, i pored toga što su im pjesme bile na krajnje egzotičnom jeziku, hodočasnici su među sobom govorili engleski. Oni stariji nekim grubim, nedefinisanim akcentom, uglavnom gramatički potpuno pogrešno, a mlađi tačno i korektno, sa akcentom koji im otkriva porijeklo iz Sent Luisa. Bili su to navijači Bosne i Hercegovine, koji su organizovano krenuli na meč protiv Švajcarske, meč koji je mogao mnogo toga da riješi.
Tog se dana na stadionu Igl vud u Los Anđelesu zaorila pjesma „Ljiljani“ Halida Bešlića, što je punim srcem pjevalo oko trideset hiljada navijača Bosne i Hercegovine. Scena je prevazišla skečeve Top liste nadrealista! Domaćine ovoga neobičnog performansa nije očarala samo pjesma, već i način na koji trideset hiljada ljudi sa drugog kraja svijeta doživljava ekstazu pjevajući zajedno nešto što niko drugi na ovome stadionu nikada nije čuo.
Ako je fudbal ogledalo života, a jeste, ovo Svjetsko prvenstvo pokazuje posljedice velikih tektonskih poremećaja unutar ljudske zajednice, migracija i preseljenja, onakvih o kojima smo imali prilike učiti u osnovnim i srednjim školama. Bosna i Hercegovina, sa sva tri svoja naroda, eklatantan je primjer takvih seoba. Ali razlika između seoba sa Balkana i iz ostalih djelova svijeta jeste u tome što su migracije i preseljenja iz Afrike i Azije izazvali glad i neimaština, dok su se na Balkanu narodi međusobno pobili i pored punih frižidera i ostava.
Dr Nele Karajlić: Sećanje na Boru, nepodnošljiva lakoća pisanja stihova jednog majstora
Vratimo se fudbalu. U sastavu reprezentacije Bosne i Hercegovine koja je igrala na ovome Svjetskom prvenstvu prijavljena su samo dvojica igrača rođenih na teritoriji Bosne. Čini mi se da je jedan iz Šapca, što nije daleko. Svi ostali dolaze iz rasijanja, što bližeg, što daljeg.
Bosna tu nije izuzetak! Fudbalska reprezentacija Maroka nema nijednog igrača koji je rođen u Maroku. Dalje nisam ulazio u sitna crevca, ali ruku dajem da isto važi i za Alžir, Senegal… Onda sam pitao poznavaoce prilika koja je zemlja dala najviše fudbalera na ovome Svjetskom prvenstvu i dobio sam odgovor. Francuska!
Čak 95 igrača koji igraju na ovome prvenstvu rođeni su u Francuskoj! Ne smijem da nabrajam za koga oni igraju da ne bi nekoga zaboravio. Da l` Alžir, da l` Maroko, da l` Obala Slonovače… Velike evropske klubove, što reče Željko Obradović, ne zanima pasoš! Zbog toga je i logično da se jedini igrači koji su rođeni u Minhenu, a igraju za Bajern, zovu Aleksandar Pavlović i Josip Stanišić, što slikovito pokazuje skladan raspored eks-Ju emigracije u Njemačkoj. Sada ni selektore reprezentacija i njihova rukovodstva ne zanima rodni list! Možeš se roditi na Marsu, važno mi je da li se dobro osjećaš u našem dresu.
U takvoj konstelaciji snaga, zemlje iz kojih dolaze njihovi prađedovi lijepo profitiraju, jer će praunuci imati mnogo bolji razvoj u Francuskoj, Njemačkoj ili Švedskoj nego u domovini odakle sežu njihovi korijeni. Poznavajući prirodu kapitalizma, problem može nastati ukoliko se zemlje u kojima su rođeni fudbaleri koji nastupaju za druge reprezentacije počnu naplaćivati usluge razvoja, edukacije i fizičkog tretmana igrača, koji, uostalom, u svakom trenutku mogu da igraju i protiv njihove reprezentacije. Ukoliko se Francuska ili Njemačka, gdje su rođeni oni koji igraju za druge reprezentacije, dosjete jadu, nema tog advokata na svijetu koji bi uspio da odbrani interese malih zemalja što koriste igrače za čije školovanje nisu dali ni centa.
Sa druge strane, posljedica migracija su i šarolike reprezentacije takozvanih Velikih zemalja.
Prije nekog vremena francuski „L`Ekip“ objavio je na svojoj naslovnoj strani dvije fotografije. Jedna je bila fotografija reprezentacije Francuske iz 1954, a druga fotografija reprezentacije Francuske sa Svjetskog prvenstva u Rusiji od prije osam godina. Upoređujući te dvije fotografije, čovjek stiče utisak da je na onoj prvoj, iz daleke prošlosti, istinska reprezentacija Francuske, a na drugoj neka afrička reprezentacija obučena u francuske dresove. Komentar ispod te dvije fotografije napisao je meni nepoznati francuski humorista, pa se ja, time što ga citiram, ograđujem od eventualnog etiketiranja moje malenkosti rasizmom. Pisalo je: „Uticaj globalnog zagrevanja na francuski fudbal“!
Međutim, „globalno zagrevanje“ imalo je drugačiji efekat u različitim sredinama. Dok je od Francuske napravilo svjetsku supersilu, koja u posljednjih desetak godina uvijek igra u posljednjim činovima velikih svjetskih i evropskih fudbalskih drama, na Njemačku je imao poguban uticaj. Reprezentacija te zemlje je u potpunosti izgubila svoj identitet i prepoznatljivost, a naročito volju koja ju je krasila otkako ja znam za fudbal. Teško da bi onima rođenim prije sto godina mogao da objasniš da su i Musijal, i Ridiger, i Pavlović, i Sane, i Deniz Undav Nijemci, a kako tek da im objasniš da nema nekih novih Bekenbauera, Milera, Mateusa, koji bi bili u stanju da pobjede Paragvaj.
Sve te migracije, naravno, još nisu završene, pa nas tek sada očekuju posljedice u društvenom i kulturnom životu zemalja u čijim se porodilištima rađaju djeca čiji su preci nevoljom gonjeni došli u svoju novu otadžbinu.
Lijepo je, međutim, to da ta nova generacija rođena „tamo daleko“ i dalje osjeća vezu sa korijenima, a to se najljepše vidi kroz popularnu kulturu, zato je i Halidova pjesma na stadionima širom Amerike neka kulturološka lična karta kojom ta silna raja brani svoj identitet. Kakav god da pjesma „Ljiljani“ ima smisao, pjeva je Halid, a najbolje je da se identitet pronađe u muzici i Halidu.
Medijski, svojim nespornim autoritetom, najveći doprinos za taj trend među rasijanjem dao je Zlatan Ibrahimović, koji je, puštajući i pjevajući pjesme iz zemlje odakle dolaze njegovi geni, bacio potpuno novo svjetlo na kulturu balkanskih naroda. U njegovim javnim nastupima primjetan je veliki entuzijazam kada god pokuša da predstavi muziku koja ga privlači njegovoj duhovnoj domovini.
Kroz njega zapadni mediji, pa i cjelokupna zapadna javnost, mogu da vide koliku snagu popularna kultura ima na prostorima bivše Jugoslavije. To su vidjeli i oni koji su na Sanremu slušali Nadu Topčagić, ali i oni koji su na stadionima širom Sjeverne Amerike gledali reprezentaciju Bosne i Hercegovine slušajući Halida. Prosto je nemoguće da Francuzu, Italijanu, Nijemcu, pa i Špancu objasnite da zakon koji važi u njihovim zemljama, po kome su mediji dužni da emituju 70 odsto domaće muzike, a samo 30 odsto anglosaksonske, u Jugoslaviji nije imao potrebe da postoji! Mi više volimo svoje, pa makar bili rođeni u Sent Luisu. Ovakav trend može da pogura naš melos i dalje, pa, nakon pojave Nade Topčagić u Sanremu, nije isključeno da na jednom od budućih Super boulova, u poluvremenu finalne utakmice američkog fudbala, nastupi lično Nazif Gljiva, autor „Ljiljana“.
Na kraju, siguran sam da će na sve ovo reagovati i filmska industrija. Nakon što je Holivud producirao veličanstvene filmove o ruskoj (Lovac na jelene), jevrejskoj (Bilo jednom u Americi), irskoj (Irish man), italijanskoj (Kum) emigraciji, dobar vam stojim da će reagovati i na ludake iz Bosne. Samo što će takav jedan film o Bosancima u Americi, za razliku od antiratnih, melodramskih i gangsterskih priča gore nabrojanih remek-djela, biti čista komedija. Tu smo najjači! Nakon tog filma, stanovnicima Komptona biće jasno ko prolazi njihovim gradom u plavim dresovima.
Izvor: NIN, br. 3941, 9.7.2026, str. 60-61
