Tamne mrlje prošlosti
na tvojoj bijeloj košulji
Veš mašina budućnosti
nikad neće oprati
(Psihomodo pop, 1988)

Utisak je da je Ivan Vuković je počeo SV!oju kampanju imajući u vidu naslov pjesme „Ja volim samo sebe“, a ispuštajući iz vida citiranu strofu. Mnogima je upalo u oči da je kampanja mnogo neutralna. Toliko je neutralna da se DPS i ne pominje. Ne, toliko je neutralna da bi mogao u nju da dodaš šampinjone i piletinu i napraviš sos za makarone. Ne. Toliko je kampanja DPS za podgoričke izbore neutralna, da bi mogla da se zove Belgija.
Kampanja DPS i drugova sa Belvedera izgleda kao savršena reklama za izbjeljivač. Ubaciš u mašinu mnogo crvenih, zelenih i Žutih komada odjeće a dobiješ savršeno bijele čaršave sa plavim ivicama. Idila. Nema čak ni kamen(c)a sa Kruševog Ždrijela. Nema šta, san svake domaćice starog kova.
Školski gledano, Ivan i DPS rade savršenu lokalnu kampanju. Vizuelno su izabrali bijelo-plave boje po uzoru na zvanične boje Podgorice iz njenog grba i zastave. Okrenuli su se lokalnim simbolima, okupili lokalno prepoznata lica i napravili listu neopterećenu prošlošću, a okrenutu lokalnim problemima. I nije teško izvoditi takvu kampanju kada imaš uz sebe sve građevinske mašine Crne Gore i toliko budžetlija radih da ostanu na poslu.
Problem je što je to ipak DPS i to se vidjelo na prvom koraku. Pompezno najavljeno učešće na listi naše najbolje atletičarke je uslijedilo nakon najave da će za bijelu listu glasati i oni koji su bili protiv nezavisnosti. Upravo ta fraza, „čak i oni“ je u imala DPS prizvuk da se radi o građanima drugog reda.
Ali objavljivanje imena je izazvalo erupciju reakcija javnosti. Razlog za to je uglavnom bila nevjerica da se neko danas posle godina javnog nedeklarisanja može svojom voljom opredijeliti da glasa za DPS. Sportistkinja se na kraju povukla sa liste, ali ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja, jer malo ko vjeruje da je bila privučena superiornim programom DPS liste. Značajan je to bio udarac za izbjeljeni DPS, ali su ostali na nogama, ne svojom zaslugom. Diskusija oko sportistkinje se uglavnom vodila na emotivnom, a ne na političkom nivou i tu je podgorička opozicija propustila prvu priliku da pokaže ozbiljnost. Sa čisto zakonskog aspekta morali su da postave pitanje od kada to pojedine ličnosti imaju pravo glasa u Podgorici, iako nisu proveli dana života u njoj. Ali ta pitanja će očigledno čekati neku drugu priliku.
Lista i lica belvederske koalicije su zatim predstavljena i kao ljudi koji razmišljaju „podgorički, a ne politički“, što je loše i podmuklo na više nivoa. Kao što je već rečeno, na listi ima osoba koje sa Podgoricom nemaju veze, posebno otkako je i aerodrom pripao Zeti. Drugi je onaj bitniji, a to je fraza „ne politizujmo politiku“. Ovu frazu najčešće koriste političari kada žele sebe da izdignu iz blata koje su sami stvorili. Njen najstariji pandan bi bio „ne seksualizujmo prostituciju“ ili „ne kriminalizujmo transport kokaina“. Nevjerovatno je, ali ova fraza neprimjetno prolazi među građanima otupljelim od politike. Posebno je bezobrazno kada frazu koristi neko ko je završio i predavao na Fakultetu političkih nauka i poslednja je osoba koja politički proces prvog reda, kakav su izbori, iznosi van politike.
Kada se sve podvuče, očigledno je da je DPS svjestan da je u velikim problemima otkako gubi poluge moći i kako sve više njihovih legendi gledamo na tv samo kada izlaze iz marice. Izbledile su boje i na zastavama, pa su se okrenuli totalnom izbjeljivanju, pranju biografija i pokušaju izazivanja još jedne kolektivne amnezije.
Profesionalno gledano, cijenim pokušaj, ali se nadam da će podgorički birači ipak prepoznati da se iza savršeno bijelih plahti uvijek krije nešto.
Duhovi prošlosti, stari namještaj pun stjenica ili komšija koji je palio gume.
Nebojša Babović
