U Rusiji još cijene književnu riječ, ali je to mala utjeha za Artjoma Kamardina i Jegora Štovba.
Juče je zapadnim medijima „glavnog toka“ prostrujala vijest da je moskovski sud izdao nalog za hapšenje Borisa Akunjina. Pisac popularnih (u međuvremenu u Rusiji iz knjižara povučenih detektivskih romana) nalazi se u emigraciji i Bog zna šta je režim procesom protiv njega htio. Možda je Putin genijalni strateg, a Akunjin prosječan pisac, ali nije dobro kada se književnici optužuju za izdaju. Rusija jeste u ratu (ili „specijalnoj vojnoj operaciji“) i povećan stepen unisionosti mišljenja tu je očekivan. I masa je pozdinaca, koji opravdavaju taj svoj položaj „pravovjernošću“, nedavno ih je briljantno opisao Zahar Prilepin. Svejedno, odgovornost za sve njihove brljotine pada na vođu.
Ako vođa sumnja u popularnost rata među urbanim svijetom, čini se s razlogom, represija nad književnicima je loš način da to popravi. Ovako, Rusija se samo izjednačava sa Ukrajinom, u kojoj je bukvalno mučenje, naročito, pravoslavnih publicista, legalizovano od početka rata. (Vidjeti o tome svjedočenje na jutjubu, u međuvremenu razmijenjenog, Jana Tihjura.) Ruskim medijima je teško da o tome govore, jer bi se pokazalo da vlast nije bila sposobna da zaštiti najodaniju braću. Ako ista vlast nastavi represalije prema književnicima u sopstvenoj zemlji, kako će moći da se pitanje o mučenicima u Ukrajini postavi?
Naše doba nije naklonjeno principima, ali borba za slobodu savjesti i riječi mora da se nastavi. Dvije slovenske velesile uplašile su se, jedna od vjerskog ispovjedanja, druga od književne riječi. Možda to pokazuje snagu koju u njima duhovnost još ima. Neka bi ta duhovnost bila istinski pobjednik bratoubilačkog rata!
Ali mala je utjeha moć književne riječi za pjesnika Artjoma Kamaradina, koji je zbog jedne pjesme pročitane na mitingu Majakovskog na trgu u Moskvi, pretučen i seksualno zlostavljan od policije, a onda osuđen na sedam godina stroge robije.
Samo zato što je prisustvovao istom mitingu poezije Jegor Štrovb osuđen je na pet ipo godina robije! Dobro. I robija je za ljude. I šta pomenute sudbine znače u odnosu na devedeset i devet novinara ubijenih od početka rata u Gazi? Da ne nabrajam dalje, puno je zla ovih mjeseci. Trpimo ga. U pjesnicima prvo pukne trpilo.
Aleksandar Živković
