Kakvo je sociološko i političko poreklo opsesije fudbalom i kakvu je političku ulogu fudbal igrao u titoističkoj Jugoslaviji, ostaviću za drugi put. Ovo je samo priča o dečacima – tačnije o dečaku – i o ljubavi prema igri.

Piše: BRANKO MILANOVIĆ
Kada sam bio mali bio sam opsednut fudbalom. Kakvo je sociološko i političko poreklo ove opsesije i kakvu je političku ulogu fudbal igrao u titoističkoj Jugoslaviji, ostaviću za drugi put. Ovo je samo priča o dečacima – tačnije o dečaku – i o ljubavi prema igri.
Podelio sam je na četiri dela: igranje, čitanje, gledanje i oponašanje.
Igranje
Bio sam osrednji igrač. Moj najveći uspeh u osnovnoj školi bilo je igranje nekoliko utakmica u B timu moje škole, u centru Beograda. Bio je to prilično neočekivan uspeh za mene. Objektivno to nije bila velika stvar, ali sam ja bio zadovoljan i ponosan na ovo dostignuće.
Igrao sam fudbal skoro svaki dan, čim bi se vreme, u rano proleće, prolepšalo. Nisu to bili neki organizovani mečevi. Igrali smo u ulici, na betonu, među parkiranim automobilima. Ili bismo napravili dva mala golića (koristeći cigle kao stative), za koje nije potreban golman, ili bismo igrali pomalo čudnu igru koja se zove „Viktorije“, u kojoj bi jedan klinac bio golman, a dva tima bi igrala jedan protiv drugog, oba pokušavajući da postignu pogodak na taj jedan (veći) gol. Način na koji smo igrali fudbal odražavao je i nedostatak prostora (igrali smo na sredini ulice) i teškoće u pronalaženju golmana. Niko nije želeo da bude golman.

Igrali bismo satima. Živo se sećam kako me je budio zvuk udaraca lopte na ulici ispod mog prozora (živeli smo na drugom spratu). Bio je to divan način buđenja jer se tako glasno i jasno najavljivao ceo dan udaranja lopte, driblinga, pijenja vode posle (voda nikad nije imala tako dobar ukus!), prepiranja s drugom decom.
Kako su automobili postajali sve češći, a saobraćaj gušći, prešli smo da igramo u dva unutrašnja dvorišta pored moje zgrade; prilično mali prostor, opet na betonu. Igra je zahtevala mnogo driblinga; nije bilo dugih pasova i uvek je bilo rasprava oko toga da li je gol postignut ili ne: teško je reći da li je lopta prešla preko cigle, i tako verovatno pogodila stativu, ili je ušla u gol.
Čitanje
Čitao sam sve fudbalske vesti koje sam mogao da nađem. Tada su u Beogradu izlazile i sportske novine. Glavni je bio dnevni list (plus hrvatski sportski dnevnik, koji sam takođe čitao), a bila su i još dva druga, posvećena samo fudbalu. Izlazili su utorkom i petkom. U utorak ujutru, ako sam te nedelje u školu išao popodne (zbog nedostatka školskog prostora, nastava se odvijala u dve smene: jedna smena ujutru, druga popodne, naizmenično svake nedelje), izjurio bih čak i pre doručka da kupim i jedne i druge novine.

Posebno su mi se dopadali istorijski članci o fudbalu pre Drugog svetskog rata i izveštaji o latinoameričkim igračima i klubovima. Uvek sam mislio, možda pod uticajem udaljenosti i sjaja Latinske Amerike, da su Brazil, Argentina i Urugvaj veoma posebni. Nijedan evropski tim, klub ili reprezentacija nikada mi se nisu činili tako uzbudljivim.
Čitao sam naravno dosta o jugoslovenskoj prvoj ligi, ali i o italijanskoj Seriji A. Razlog zašto se o Seriji A toliko pisalo je taj što je Nacionalna lutrija nudila klađenje na domaće i italijanske fudbalske rezultate. Bila je to kopija italijanskog Toto kalča. Igrao sam tikete s vremena na vreme, a jedan od mojih bliskih prijatelja prošao je jednom izuzetno dobro i zaradio (za nas) ogroman novac, koji je, naravno, brzo protraćio.
Voleo sam da čitam i knjige o fudbalu; istorijske knjige, ali i knjige o deci mojih godina koja igraju fudbal. Sećam se knjige pozajmljene u našoj školskoj biblioteci, koju je napisao jedan poljski pisac, verovatno krajem 1950-ih. Naslov je bio Prvo poluvreme 0:1. Još uvek se sećam klinaca iz knjige, vežbali su udarce glavom i slobodne udarce, gubili 0:1 u prvom poluvremenu, a zatim pobeđivali. Bila je to knjiga o fudbalu, muzici, vespama i devojkama.

Gledanje
Beograd je poznat po rivalstvu dva tima, Crvene zvezde i Partizana. Oba kluba su stvorili komunisti posle revolucije. Njihove političke istorije su, kao što sam rekao, pitanje za neki drugi članak. Moj otac je, možda zbog ljubavi prema autsajderima i zato što nije želeo da zauzima političku stranu, odlučio da navija za treći, mnogo slabiji klub, OFK Beograd. Često bi me vodio na njegove utakmice. Igrali su na malom stadionu, na oko pola sata hoda od našeg stana. Posle nedeljnog ručka prošetali bismo do stadiona, a ja bih sa zadovoljstvom jeo kikiriki i gledao utakmicu.
Odlazak na utakmicu Crvene zvezde ili Partizana u to vreme nije pak bio lak. Stadioni su bili daleko od moje kuće. Bili su veliki i preteći. Mi smo bili premladi da bismo znali gde da kupimo karte, kojim autobusom da stignemo do njih. Dakle, ta dva velika kluba i njihovi veliki stadioni bili su za mene gotovo mitski, iako smo bili u istom gradu.
Jedan od najboljih fudbalera Crvene zvezde, Dragoslav Šekularac, zvezda Svetskog prvenstva u Čileu 1962. godine, prešao je u OFK Beograd posle neke svoje burne svađe sa upravom Crvene zvezde. Otac me je odveo na njegovu prvu utakmicu za OFK Beograd, i sećam se nemoguće gomile koja je vikala, tukla se, šutirala, gurala da kupi karte i uđe. Mislim da nisam video ništa od utakmice.

Šekularac je bio izuzetno popularan, a posle Svetskog prvenstva 1962. dobio je i ponude velikih evropskih klubova, posebno Juventusa, da igra za njih. Ali u to vreme jugoslovenskim fudbalerima nije bilo dozvoljeno da igraju u inostranstvu. Molbu da napravi izuzetak za Šekularca tadašnji šef službe bezbednosti je odbacio, rekavši da je Šekularac nacionalno blago i da je njegova dužnost da zabavlja radničku klasu.
Oponašanje
U svojoj ljubavi prema igri, organizovao sam sopstvene međunarodne turnire, uključujući svetska prvenstva. Imao sam veoma razrađen sistem: na tepihu (koji je sa svojim obrubljenim krajevima izgleda kao fudbalsko igralište sa atletskom stazom okolo) karte za igranje bile su igrači, a mali novčić je bio lopta. Onda bih dodavao loptu od igrača do igrača i komentarisao igru oponašajući radio reportere kojima sam se divio, a zatim bih napisao detaljan izveštaj sa imaginarne utakmice. Kada sad razmišljam o tome, vidim to kao preteču elektronskih igrica kakve deca danas igraju.

Razlika je bila u tome što sam ja u svojoj igri morao da sve kreiram sam, od fizičkog sastavljanja stativa pomoću lego kockica, do timova, gledalaca, pa čak i izveštača. Tada sam naučio da kucam – da bih opisao imaginarni fudbal, koji sam igrao uveče kada moji roditelji izađu, a ja mogao sam da „komandujem“ celom dnevnom sobom.
Moje dečaštvo bilo je natopljeno fudbalom.
Izvor: rts.rs
