Piše: Dejan Baljošević
Klečao sam tako pred ovom majkom nad novim neotpakovanim odelom njenog sina sve dok me UNMIK-policajac nije pozvao da uvedem članove porodica žrtava u šator.
Kada sam se nakon rata prihvatio dužnosti Koordinatora za opštinu Orahovac tadašnjeg Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju zajedničke nam države Srbije i Crne Gore, nisam ni slutio šta me sve čeka i kakve ću sve poslove morati da radim i da će na mene pasti toliki teret odgovornosti.
Kao svaki mlad i nadobudan čovek mislio sam da mogu sve, ali su me spopala takva iskušenja da sam često preispitivao sebe jesam li dorastao poverenim mi zadacima, strepeći da ne obrukam i sebe i narod kojeg sam predstavljao.
Među najtežim zadacima mi je bilo kada je trebalo da organizujem preuzimanje posmrtnih ostataka kidnapovanih građana opštine Orahovac ekshumiranih iz masovnih grobnica otkrivenih po Kosovu i Metohiji.
Morao sam da u koordinaciji sa Udruženjem porodica kidnapovanih i nestalih lica sa KiM, Komisijom za nestala lica Vlade Srbije, Crvenim krstom Republike Srbije, Međunarodnim komitetom crvenog krsta u Prištini, Kancelarijom za KiM i članovima tima OMPF/UNMIK (Office for Missing Persons Forensic – Kancelarija za nestala lica i forenziku pri UNMIK-u), organizujem primopredaju posmrtnih ostataka a da zatim u dogovoru sa porodicama žrtava organizujem i njihovo sahranjivanje po grobljima, koja bi same porodice odredile.
Nagledao sam se ljudskih kostiju, lobanja i poluraspadnute odeće i obuće što mirišu na zemlju. Naslušao se forenzičkih izveštaja i naricanja i leleka majki i sestara i baka što se udaraju u grudi dok prilaze mrtvačkim kovčezima. Čuo sam mnoge ispovedne i tužne priče od članova porodica koji su dolazili da preuzmu posmrtne ostatke svojih najmilijih. Mnoge od tih priča sam, nažalost, zaboravio ali se jedne i danas sećam.
Dejan Baljošević: Kosovsko vidovdansko ogledalo – šta vidimo
Bilo je to kada smo u bazi KFOR-a na administrativnom prelazu Merdare preuzimali posmrtne ostatke desetak identifikovanih Srba iz opštine Orahovac. Pored njih su u velikom belom šatoru od cerade bili poređani i posmrtni ostaci još nekoliko Srba iz opštine Klina, opštine Uroševac i, koliko se sećam, dvojice iz okoline Prištine.
Međunarodni tim forenzičara, među kojima je bilo i dvoje naših, u svojstvu predstavnika Srba su me prvog uveli u šator kako bi obavili formalni deo svog službenog izveštavanja o sprovedenom postupku ekshumacije. Praktikovali su to da rade zato što im je bilo lakše da meni jednom podnesu izveštaj nego da svim porodicama ponaosob iznose podatke, koji su za njih užasni i neprijatni, i koje oni pogubljeni od bola ne bi ni bili u stanju da registruju, jer bi po ulasku u šator nastala vriska i kuknjava žena, majki i sestara pred kojima bi svi zanemeli i nikom ne bi bilo do razgovora. Taj vrisak žena označio bi definitivan kraj nade da su im kidnapovani članovi porodica, uprkos svemu, i dalje živi, jer su se mnoge porodice sve do tada nadale da im se bližnji nalaze u nekakvim radnim logorima u Albaniji ili da ih pripadnici tzv. UČK drže u svojim tajnim logorima na Kosovu i Metohiji čuvajući ih za razmenu zarobljenika. Forenzičari bi im uskratili te iluzije.
Dok sam slušao izveštaj forenzičara trudio sam da se držim dostojanstvo i da informacije, ma koliko one bile bolne i jezive, primam hladnokrvno kao da mi se nimalo ne dotiču srca, jer nisam želeo da pred strancima pokazujem slabost. Trudio sam se da im se predstavim kao mali predstavnik velikog naroda, naroda koji je kroz istoriju mnogo propatio i preživeo mnoga stradanja i koji će smoći snage da preživi i ovo stradanje.
Šef forenzičkog tima me je redom vodio od vreće do vreće u kojima su se nalazili posmrtni ostaci identifikovanih Srba i čitajući podatke iz fascikle koju je držao u rukama obaveštavao me o lokacijama na kojoj su posmrtni ostaci pronađeni, o sprovedenoj obdukciji, o načinu na koji je kod žrtava nastupila smrt i tako redom. Naveo je da je kod većine smrt nastupila trenutačno od hitaca iz vatrenog oružja ispaljenih u predelu grudi. Mada su kod nekih uočena oštećenje na lobanji nanesena tupim predmetom pa se pretpostavlja da su prethodno bili mučeni. Upoznao me je sa rezultatima DNK-analize po kojoj se uzorak krvi uzet od najbližih srodnika u proseku sa 96,6% sigurnosti poklapa sa uzrocima uzetih iz kostiju žrtava, što je za forenziku prihvatljiv dokaz nečijeg identiteta. Zato je zatražio od mene da utičem na članove porodica žrtava da ne sumnjaju u validnost rezultata DNK-analize, iako kod nekih žrtava nedostaju mnogi delovi skeleta. Pogotovu kod onih čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jednoj masovnoj grobnici otkrivenoj pored neke deponije smeća u kojoj su tela žrtava nakon egzekucije bila plitko pokapana u zemlju pa su ih psi lutalice svojim šapama otkopali i razvukli po okolini. A onda je zastao kod jedne plastične vreće sa posmrtnim ostacima i rekao: „Na primer, od ove mlade osobe, za koju smo utvrdili da je najmlađa od svih čije posmrtne ostatke danas predajemo porodicama, uspeli smo da pronađemo i identifikujemo samo kost od jedne noge.“
U tom trenutku su u šator ušla pogrebna vozila sa mrtvačkim kovčezima, pa sam zamoljen da napustim šator dok radnici pogrebnog preduzeća ne istovare kovčege i u njih stave bele plastične vreće označene brojevima i slovima i uz uzglavlja kovčega poređaju krstače sa imenima žrtava, kako bi porodice znale čiji je koji kovčeg. Rečeno mi je da stanem ispred ulaza u šator i da sačekam da me UNMIK-policajac pozove da uvedem porodice žrtava kada sve pripreme budu obavljene.
Izađoh napolje, a napolju ispred šatora čeka rodbina žrtava pristigla odasvuda, svi u crnini, tiskaju se u grupama u hladovini pod ono malo senovitih mesta što nađoše. Neki stariji pootvarali kišobrane koje su poneli da zaštite glave od sunca. Vade iz torbi nova odela i otvaraju kutije sa novim cipelama koje su doneli da obuku pokojnike, odnosno, da ih reda i običaja radi polože u kovčeg nad posmrtnim ostacima. Šuškaju najloni na sve strane. Mnogi već plaču. Sunce opeklo pa sam i sam morao da potražim hladovinu u blizini šatora kako bih mogao da vidim UNMIK-policajca kada mi da znak da uvedem porodice unutra.
Tu kraj mene, u senci od šatora, šćućurile su se pored mojih nogu i dve žene zabrađene crnim maramama. Jedna od njih otvori torbu i izvadi novo neotpakovano odelo i pažljivo ga položi ispred sebe na torbu. Primeti da je šuškanje najlona privuklo moju pažnju, pa joj se učini da mi smeta svojim prisustvom. Videlo se da je iz skromnosti i nesigurnosti svoje naviknuta da se pred svima sklanja. Obrati mi se plačnim glasom, kao da mi se pravda što je tu: „Donela sam odelo za svoga sina, on je unutra“, pokaza rukom na šator. „Ako, ako, neka si“, rekoh joj. Tek tada primetih da druga žena liči na nju, verovatno joj je sestra koja je došla da joj pruži podršku u ovom teškom trenutku, da pazi na nju, da joj se nađe ako joj pozli, što se često dešavalo prilikom primopredaje posmrtnih ostataka.
Počela je da mazi odelo i da plače. Druga žena je takođe plakala ali se videlo da nije žalila samo pokojnika, već i nju. Slušao sam je kako oplakuje sina a krajičkom oka gledao ka ulazu u šator iščekujući da mi UNMIK-policajac da znak kada kovčezi sa posmrtnim ostacima budu spremni za preuzimanje.
Dejan Baljošević: Peda Aguš (1971–2023) ili Život jednog Srbina u Orahovcu
Žena se nagnula nad odelom i pričala sa njim kao da priča sa sinom. Osetila je da je posmatram pa je povremeno podizala pogled ka meni tražeći u mojim očima sinovsko razumevanje i sažaljenje za svoju bolnu situaciju ucveljene majke. U tom svom jadanju obraćala se čas meni, čas svom pokojnom sinu, brišući u svom umu granicu između ovog i onog sveta, kako bi bar za trenutak oživela sina i opraštajući se od njega poslednji put mu rekla ono što za života nije stigla da mu kaže, svesna i sama da je zakasnila.
„Nije što je moj, ali je stvarno bio dobar. Nikad ga neću prežaliti. Joooj što mi ga uzeše, što mene umesto njega ne odvedoše, zlotvori. A onomad ga majka sanjala. Bože, kako mi je bio lep u snu. Sutradan mi javiše da su ga pronašli i otkopali. Znala je majka, sine, što si joj došao u san, osetila majka to. Želeo si majci da kažeš nešto, reci mi sine jel te je bolela smrt. Jooooj da može majka još jednom da te zagrli“. Podiže pogled ka meni pa mi se tužno požali: „Kod nas u selu ranije, kad muško dete prohoda i počne samo da jurca po avliji, bilo zabranjeno i sramota da ga miluješ. Moj pokojni svekar, Bog dušu da mu prosti, bio strog čovek. Kad god bi me video da ga držim u naručju i igram se s njim, znao je da mi podvikne: Snajo, ostavi to dete, nemoj stalno da ga gnjaviš, kako će očvrsnuti ako ga stalno držiš pod svoje skute, on treba sutra da bude vojnik, muž, domaćin, pokvarićeš mi dete“.
A onda se ponovo obrati sinu: „Sećam se sine ti se jednom igraše sa onim našim crnim kučetom u avliji i pade pa zaplače, ja obrisah ruke keceljom i izađoh iz kuće da vidim zašto plačeš a ti pružaše ručice ka meni da te podignem i uzmem u naručje, a svekar mi od nekud doviknu: Ne uzimaj ga u ruke, neka sam ustane, pa šta ako plače, plakaće još malo pa će prestati, ajde imaš ti i druge rabote po kući. Ja uđoh u kuću kao da nastavim da nešto radim ali razmaknem zavesu na prozoru i krišom gledam plačeš li još a ti kada vide da nema nikog po avliji, presta da plačeš, ustade sa zemlje i ponovo nespretno potrča za našom kucom pokušavajući da je ručicama uhvatiš za rep i ponovo pade ali ovoga puta ne zaplaka. Šta ćeš, živeli smo u zajednici, morali smo da slušamo i poštujemo starije. Njihovo se važilo. Ali bi uveče majka sine, kad svi zaspu, kad je niko ne vidi, na prstima prilazila tvom krevetu i dok spavaš milovala te po kosi i ljubila u obraščiće i čelo. Majka te je uvek bila željna sine.
„A jednom sam ga“…, zaćuta se i zagrcnu u suzama, pa zarida glasnije, „tako jako udarila da to sebi nikada neću moći da oprostim. Spremili se mi da idemo na njivu, natovarali alat na traktorsku prikolicu, spakovala ručak u sepet a njega nema da dođe iz škole. Nema ga i nema. Moj čovek ljut ko ris. Unervozio se, šetka po avliji, ulazi i izlazi iz štale i stalno me pita: Još li ga nema. Otrčah do komšija da pitam njihovog sina. Njihov sin se odavno vratio iz škole i kaže da ga je usput video kako se sa nekim drugovima zadirkuje na povratku iz škole i da se verovatno sa njima zadržao dole u selu. Vratim se kući a moj čovek i dalje nervozno šetka po avliji zagleda u sunce i veli mi: Ode mi dan zbog vas i poče da me grdi i da me okrivljuje da sam ja kriva što nisam vaspitala decu i što sam ih razmazila. Najednom zaškripi kapija, pojavi se moj sin a ja odmah potrčah ka njemu i usput dohvatih neku motku koja mi prva dopade do ruke i udarih ga tako jako po leđima da je jadan odskočio sa zemlje i bolno jauknuo, presavio se, uhvatio se za leđa i okrenuvši se ka meni tužno i iznenađeno me pogledao. Moja pokojna svekrva koja je sedala na kućnom pragu i nešto plela skoči i poče da viče na mene i da me proklinje. Mnogo ga je volela. Oprosti mi sine nisam htela, majci se ruka omakla, dabogda se majci ruka osušila što te je udarila, majka te više nikada neće udariti, sine moj, oprosti majci, oprosti ako možeš, oprosti…“ Mazila je rukom novo odelo kao da miluje sina, a suze su joj kapale po najlonu.
A onda podiže pogled ka meni i upita me: „Jesi li oženjen“? „Jesam“, odgovorih joj. A ona će: „A znaš li ti moj sinko da on nikada nije bio sa devojkom. Nikad. Bio je jako stidljiv i povučen. Kada bi ga moj brat zadirkivao za devojke pocrveneo bi u licu kao božur i obarao pogled. A ja mu kažem, a što se stidiš, vreme ti je da imaš devojku, nije to ništa sramotno. On mi odgovara: Koja će mene ovakvog jadnog majko, devojke vole samo bogate momke. A bila sam načula da mu se dopadala jedna devojka u selu. On se siromah snebivao da joj priđe, pa ona nedugo zatim pođe za nekog njegovog druga. Kako je samo patio zbog toga. Ćutao je po vas dan i sklanjao se nekud po avliji. Jednom mu ja odnesoh ručak na njivu i zateknem ga kako sedi pod orahom zamišljeno zagledan negde u daljinu. Nije ni primetio kada sam mu prišla. Spustih korpu sa ručkom pored njega i upitah ga: Šta ti je? Ništa, kaže, ostavi me na miru molim te, nisam gladan. Kako nisi gladan, crni sine, ceo dan kopaš po ovoj vrućini, počeh da vičem na njega praveći se da ne znam o čemu se radi i da mi nije jasno zašto je takav. On ustade ode na drugi kraj njive i ponovo sede zamišljen u neku hladovinu. Uveče bi se vraćao kući tek kada bi pao mrak i opet ćutke zavlačio u svoju sobu, legao bi u postelju i ćutao, ćutao…, s nikim reč nije progovarao. A da znaš kakve je tužne oči imao tih dana. Bilo mi je žao da ga pogledam u oči. Mislim da je nikad nije prežalio. Znala je majka sve, sine moj, znala je majka šta te muči, dušo moja“!
NVO „Pandurica“ izdvojila više od 21 hiljade eura za pomoć porodicama na Kosovu i Metohiji
Što sam je duže slušao sve više sam gledao u odelo, a sve manje ka ulazu u šator. Zaboravih na svoje obaveze i na forenzičare i na kratak intervju koji sam obećao novinarima. Kroz patnju ove žene još jednom se uverih da majka zaista žali sina sve do groba, kao što kaže jedna naša stara kosovska narodna pesma o Šar planini. Evo, ovo je ta majka, pesma ništa ne laže.
„A jel vidiš kakvo sam mu lepo odelo kupila. Dugo sam ga birala i nisam žalila pare. Znaš li ti sinko da on nikada nije obukao novo odelo.“ Opet se zaplaka i ispuni oči suzama. „Sećam se da me je jednom molio da mu za Veljigdan (Vaskrs) kupim novo odelo. Kaže mi: Svi moji drugari nose novu odeću a samo ja jednu te istu i to onu već korišćenu koju su mi drugi dali i svi su po selu počeli da me zadevaju što godinu dana nosim jedne te iste pantalone. Oće majka, oće, kažem mu a lažem ga. Kupiće ti majka novo odelo čim prodamo tele ili kad saberemo i prodamo berićet, kažem, a u sebi mislim odakle majci pare da ti kupi. Njega bi zatim brzo prošla želja za odelom i više ga ne bi pominjao. Znaš kako se sirotinjski živelo na selu, bila velika nemaština, uvek je nešto drugo bilo preče za kuću, za domaćinstvo a za njega majka nikada nije imala. Opet zarida: Nijednu mu želju majka nije ispunila, otišao mi je željan svega. A bio je tako skroman, bio mi je najmirniji od sve dece“.
„Zato mu je sada majka kupila najbolje odelo, kakvo je zaslužio. Dugo sam ga birala, išla od radnje do radnje. Na ulici bi usput odmeravala mladiće njegovog uzrasta kako bi odoka odredila veličinu odela. Mnogi od njih su mi zaličili na tebe, sine moj, pa bi majka zastajala pred njim i gledala ih kao da u tebe gledam. Oni jadni sigurno su pomislili da sam luda šta ih tako zagledam i što im se smešim. Znam, sine, da ćeš sada po prvi put obući novo odelo, oprosti majci što nisam mogla ranije da ti kupim, znaš da majka sine nije imala para, nikad majka nije imala svoj dinar“. A onda se seti razloga zbog kojeg je došla, pa jače zakuka: „Eeeej mene kukavnoj, umesto da ga majka sprema za ženidbu i da mu odelo kupi za svadbu, majka ga sprema za crnu zemlju“.
Ove njene reči me potpuno poraziše te mi posta neprijatno što stojim nad njom dok kuka za sinom i što jadna mora stalno da podiže pogled ka meni, kao da sam ja nešto bitan, pa i ja kleknuh nad odelom naspram nje, poklonih se ovoj majci i pomislih kako bi bilo pravedno da joj se pokloni sav srpski rod, jer je ovo njeno dete i naše dete.
Ona nastavi: „Gledaj, kako sam mu i lepu košulju i kravatu i nove cipele kupila i vodila računa da se boje slažu, kao što se nose gospodska deca. Jesam li potrefila, šta misliš?“. „Jesi“, rekoh joj, „baš si lepo odabrala, tako se sada svi mladi oblače“.
Njoj bi milo zbog mojih reči pa se ponovo nagnu nad odelom i poče da ga miluje kao da miluje živog sina i opet se zaplaka. „Sine moj, majka će tebi uskoro doći, čekaj me sine. Dočekaj me u ovom odelu. Od kada su te dušmani odveli majka niti jede niti spava, ne znam ni sama kako sam živa. Majka ti je bolesna, sine, i neće još dugo. Svake noći molim Boga da me uzme i dovede tebi. Kad se sretnemo ispričaće ti majka sve, rano moja. Ni nama u raseljeništvu nije lako sine. Tuđi svet, tuđi običaji. Neki nas i ne vole zbog prostote naše, jer nismo gospoda kao oni. Ne znaju oni ništa, sine moj, njih ništa nije zabolelo.“
Klečao sam tako pred ovom majkom nad novim neotpakovanim odelom njenog sina sve dok me UNMIK-policajac nije pozvao da uvedem članove porodica žrtava u šator, skrivao sam mušku suzu u očima i nisam imao snage da joj kažem da je u plastičnoj vreći položenoj u lakovanom mrtvačkom kovčegu čeka samo butna kost od sina i da odelo koje mu je kupila…
Pomeni Gospode njenog sina i svu postradalu braću i sestre naše sa Kosova i Metohije u carstvu Tvome. Amin.
Izvor: Stanje Stvari
