„Dalilend“ nije primarno film o Dalijevoj ličnosti, niti o Dalijevoj umjetnosti, već film o Daliju i Gali, o njihovoj interakciji i međusobnom nadopunjavanju
U sklopu Festivala europskog filma, koji se kroz drugu polovicu jula odvijao u prostorijama različitih kulturno-umjetničkih institucija u Zagrebu, publici je premijerno prikazano ukupno četrnaest novih, hvaljenih kinematografskih ostvarenja iz različitih zemalja Europe. Među ostalim, u prostoru Kina Metropolis unutar Muzeja suvremene umjetnosti prikazan je film „Dalilend“ snimljen u drugoj polovici 2022. godine u koprodukciji britanskih, francuskih i američkih studija. Ova biografska drama, većim dijelom utemeljena na istinitim događajima ili barem motivima, tematizira životno i radno okruženje jednog od najslavnijih umjetnika svih vremena, utemeljitelja nadrealističkog slikarstva, Salvadora Dalija.
U jednu ruku, snimanje biografskog filma o nekom slavnom umjetniku, a potom se odlučiti za Dalija kao protagonista, u velikoj mjeri predstavlja igranje na sigurno, jer Dalijev lik i đelo su i više nego zahvalna tema za vjerojatno svaki filmski žanr. Film koji u središtu svog fokusa ima Dalija, makar za tu ulogu dobro pripremljenog interpretatora, u ovom slučaju britanskog glumca Bena Kingslija, te kostimografiju i scenografiju koja vjerno odražava opću predodžbu o duhu dalijevskog nadrealističkog kiča, stoga se opravdano može nadati uspjehu i bez opsežnijeg rada na grananju fabule i stvaranju dubljih odnosa između, za potrebe filma, osmišljenih fiktivnih likova, pa čak ni između samog Dalija s ostalim likovima. Kako bi se u biografskom filmu o Daliju, duljine u ovom slučaju približno 90 minuta, uspjela naglasiti bit njegove stvarne pojave u povijesti umjetnosti, dovoljno je izabrati pedesetak nasumičnih Dalijevih citata i desetak jednako tako nasumičnih anegdota iz njegova života. Razlog za to je jednostavan. Dali je svoj život shvaćao kao vječiti film u kojem je on bio redatelj, scenarist i glavni glumac, pa će stoga i ponovno izvođenje pojedinih scena njegovog života za potrebe snimanja filma nesumnjivo biti onakvo kakvo mora biti – dalijevsko. Već zadovoljavanjem takvih uvjeta ciljana će publika biti zadovoljna, i zadivljena. Produkcijski tim filma „Dalilend“ ovih je olakotnih okolnosti očito bio svjestan, te ih potom maksimalno iskoristio.
Ipak, kao ključnu stavku ovog filma, kao njegov osnovni novum u odnosu na većinu dosadašnjih radova temeljenih na Dalijevom životu, potrebno je istaknuti činjenicu da je u njegovoj radnji gotovo jednaku količinu prostora, ako ne i nešto više prostora od samog Dalija, dobila njegova životna suputnica i vječna muza, Gala. Ličnost Gale tijekom njezinog i Dalijevog stvarnog života, baš kao i u dosadašnjim prikazima u filmu, u pravilu je bivala svođena na razinu glavnog sporednog lika, općepoznate žene od Dalijevog najvećeg povjerenja, ali istodobno uvijek zasjenjene njegovom slavom i specifičnom osobnošću. U „Dalilendu“ je Gala, međutim, prikazana kao osoba bez koje Dali ne bi mogao slikati niti sklapati dogovore o izlaganju slika, kao osoba bez koje Dali praktički ne bi mogao živjeti, a glumica Barbara Sukova, utjelovljujući Galu, kroz radnju filma mnogo puta naglašava upravo nepravedan odnos javnosti prema njezinoj ličnosti. Ustvari, moglo bi se reći kako „Dalilend“ nije primarno film o Dalijevoj ličnosti, niti o Dalijevoj umjetnosti, već film o Daliju i Gali, o njihovoj interakciji i međusobnom nadopunjavanju. Pritom, oni ostaju prikazani onako kako su sami sebe i u stvarnosti doživljavali, kao jednu osobnost u dva tijela – Gala kao njezina racionalna, a Dali emocionalna sastavnica. Tako definirana radnja novu dimenziju daje i samom nazivu filma, budući da na koncu ispada kako „Dalilend“ nisu s pozornošću prikazane raskošne zabave u Dalijevoj organizaciji, pa čak niti njegov umjetnički imaginarij. „Dalilend“ je Gala, jer ona je zaista bila čitav njegov svijet. Bez njezine prisutnosti kao Dalijeve muze i svojevrsnog anđela-čuvara, ničeg ranije navedenog ne bi moglo biti.
Interakcija likova Dalija i Gale tako u potpunosti nosi radnju filma, svatko od njih podjednako, upravo zbog osobina koje su oni odražavali i u stvarnom životu. „Dalilend“ je sam po sebi sniman u dugim scenama širokog kadra i vrlo polaganog odvijanja radnje, ali dinamiku mu sve vrijeme daju Dalijeve, a i Galine ekscentrične mimike, gestikulacije i kretnje. Svi sporedni likovi „Dalilenda“, od Dalijevog asistenta Džejmsa Lintona kojeg utjelovljuje Kristofer Brini pa nadalje, ostali su vrlo slabo karakterno razrađeni, a njihov govor plošan i neinventivan, ali sve to uspijevaju nadoknaditi Dalijevi britki filozofski monolozi o umjetnosti, ljubavi, Bogu, seksu i, naravno, njemu samom.
S pozicije dokumentiranja Dalijeve umjetničke biografije ključni su zapravo oni prikazi događaja koji odstupaju od zadane kronologije filma, povratci u prošlost u kojima Dali svom asistentu objašnjava ključne trenutke svog života poput upoznavanja s Galom, ali i okolnosti nastanka svojih najslavnijih đela, primjerice „Postojanosti pamćenja“ iz 1931. godine. Fantazmagorični prikazi prelaska iz sadašnjosti u prošlost, te iz ideje o slici u samu sliku u kojima Dali iz sadašnjosti đeluje kao neka vrsta dirigenta radnje prošlom sebi i ljudima oko sebe vizualno su najljepše, a slobodno se može reći i najvrjednije sekvence ovog filma.
Zaokružujući dojmove o cjelokupnom filmu, teško je ne doći do zahtjevnog pitanja koje je i produkcijski tim „Dalilenda“ vjerojatno postavio sebi prije početka snimanja – kako dobro prikazati ličnost Salvadora Dalija u jednom filmu kad se on sam cijeli život trudio sebe učiniti toliko slojevitim i zamršenim da bi ga se teško razložilo i u poduljem serijalu; i kako graditi karakter lika čija je osnova medijske pojavnosti bila u tome da ispadne kontradiktoran i konfuzan. Težina takvog zadatka ustvari je neizravno najavljena i objašnjena već u uvodnoj sceni filma, kao određenoj vrsti ograde, gdje je prikazan insert iz TV-emisije u kojoj Dali, suđelujući u nečemu nalik na Kviskotekinu „igru detekcije“, na sva pitanja natjecatelja o svom radu odgovara s „da“.
Pa može li se onda reći da je „Dalilend“ uspio donijeti cjelovit, potpun prikaz Dalijevog života ili njegove osobnosti? Ne može, a ako je to uopće moguće, on to niti ne smije uspjeti. Pojava ovog filma u svakom će slučaju dodatno aktualizirati interes za Dalijev život i rad, a nekom slabije upućenom u njegovu ličnost će raskoš boja i motiva u prikazanim kostimima, interijerima i, naravno, slikama, u spoju s odsječkom lude genijalnosti umjetnika, tek odškrinuti vrata ka Dalijevom umjetničkom univerzumu. Takav bi rezultat, nesumnjivo, bio i više nego poželjan.
Najzad, nakon posljednje projekcije „Dalilenda“ u zagrebačkim kinima, a paralelno s odvijanjem njegovih zadnjih projekcija u beogradskim kinima, valja se podsjetiti i podatka kako je Dali u ranijoj fazi svog stvaralaštva, početkom 1930-ih, svoje radove između ostalog objavljivao i u magazinu „Nadrealizam danas i ovde“ (NDIO), službenom glasilu srpskih nadrealističkih umjetnika. Stoga je u spomen na Dalijev rad, a i kao aluziju na njegov likovni prikaz iskrivljenih satova, grupa mladih umjetnika na beogradskom Dorćolu 2006. godine osmislila umjetničku instalaciju „Ćošak Salvadora Dalija“ koja kao turističko mjesto onđe stoji i danas.
Leon Ćevanić
Izvor: P-Portal
