Piše: Branko Milovanović
Došao je u kasnim jutarnjim časovima do keja, tačnije do trotoara sa druge strane asfaltirane ulice koja ide uz reku. Previše ljudi je izašlo da vidi njegovo Kraljevsko i Carsko veličanstvo. Bio je divan, topao junski dan, prva nedelja leta koje se činilo da će biti veličanstveno. Zbog pištolja u njegovoj laganoj letnjoj jakni osećao se neprijatno. ‘Čudno’, pomislio je, ‘da još niko nije primetio izbočinu na jakni’. Najpre ju je pokrio rukom, a zatim pritisnuo stavljajući čvrsto stisnutu pesnicu u džep. Iznenada, došlo je do meteža. Gomila je vikala i pomerala se. U početku nije mogao da razume šta se govorilo. A onda je čuo reč ‘atentat’. To je značilo da je jedan od četvorice njegovih saučesnika pucao na njegovo Veličanstvo. U njemu se javilo osećanje ponosa i straha. Potom još meteža, vika, nered, trčanje: ‘Ništa se nije dogodilo’, vikali su sada, ‘njegovo Veličanstvo je nepovređeno, đavolski i diletantski napad na njegov život je propao’. Ljudi su počeli polako da se vraćaju kući. Mislio je da i on krene. Ali možda nije bilo dobro da ga vide kako baš sada beži. Može biti sumnjivo. Ušao je u poslastičarnicu. Da li da uzme baklavu ili milfej? Odlučio se za ovo drugo, iako je ovaj kolač bio skuplji. Onda je shvatio da mu je novac u istom džepu u kome je i pištolj, odmakao se malo od gužve i pažljivo izvadio 12 helera. Prebrojao ih je jedan po jedan. Imao je malo novca. Kao i svi devetnaestogodišnjaci, voleo je kolače. Neko je opet nešto počeo da viče; povici su postajali sve jači i bliži. Ostavio je kolač posle prvog zalogaja i izašao tri-četiri koraka iz radnje. Tu se, tačno ispred njega, zaustavio automobil; njegovo Veličanstvo i supruga grdili su vozača. Dohvatio je pištolj kao da želi da se uveri da je još tamo. A onda ga je potegao…“
Nova knjiga mladog srpskog istoričara Miloša Vojinovića „Političke ideje Mlade Bosne“ govori o intelektualnoj i političkoj pozadini Sarajevskog atentata 1914. Knjiga bi se ugrubo mogla podeliti na dva dela. U prvom se daje prilično kratak opis različitih pogleda i stavova o atentatu i njegovim uzrocima. U drugom Vojinović pokušava da rekonstruiše društveni i intelektualni milje u kome su zaverenici živeli i da objasni razloge koji su ih naveli na zaveru da bi na kraju i uspeli da ubiju austrougarskog prestolonaslednika.
Prvi deo besprekorno ilustruje stav Marka Bloha da se istorija često prilagođava onome što je poželjno da se veruje u datom trenutku (takozvani „virus sadašnjosti“). Stavovi o atentatu u potpunosti opravdavaju Bloha: kada je Austrougarska bila neprijatelj u ratu sa zapadnim silama, atentat se podržavao, ili se barem podrazumevao kao nešto što je bilo neizbežno; kada je Austrija bila saveznik zapadnih sila, odnos prema ovom činu bio je negativan.
Slično je bilo i unutar Jugoslavije. Kada je titoistički režim trebalo da za domaću i inostranu javnost izgradi sliku južnoslovenskih naroda koji teže slobodi, Princip i njegovi prijatelji postali su proto-Jugosloveni. Kada se Jugoslavija raspala, nove male nacionalističke vlade su odbacile mladobosance zbog njihovog integralnog jugoslovenstva ili su ih pak tretirale kao velikosrpske šoviniste.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Nije iznenađujuće što su austrijski autori od samog početka bili izuzetno negativni prema Mladoj Bosni, nezainteresovani za otkrivanje motiva ili ideologije koja je stajala iza atentata koji su izvršili srednjoškolci; njihov glavni cilj je bio da atentatore i čitav mladobosanski pokret povežu sa srpskom vladom i da tu vezu iskoriste kao casus belli. Međutim, nakon što je Austrija proglašena republikom 1919, austrijski stavovi su se promenili. Rad na rušenju Habzburške imperije je odjednom postao smislena akcija. Nakon što je postalo jasno da Austrougarska neće odustati od koalicije sa Nemačkom i pošto je u Londonu osnovana Škola za slovenske i istočnoevropske studije kako bi se pomoglo razbijanju carstva, engleski autori su postali kritičniji prema austrijskom političkom i ekonomskom sistemu praktikovanom u de facto austrougarskoj koloniji Bosni, i u skladu sa tim i literatura na engleskom jeziku pokazivala je veće simpatije prema sarajevskim zaverenicima. (Dodatno, možda i zato što su svi zaverenici bili podvrgnuti torturi, a većina je do kraja rata i umrla u zatvoru.) Kako Vojinović pokazuje, simpatija prema atentatorima je jasna u pisanju A.DŽ.P. Tejlora i Roberta Siton-Votsona.
Zanimljivo je da je čak i Adolf Hitler, vođen svojom mržnjom prema multietničkom Austrougarskom carstvu, u prvom izdanju „Mein Kampf-a“ napisao „da je [u Sarajevu] ruka Boginje pravde uklonila najvećeg i najsmrtonosnijeg neprijatelja nemačke Austrije“. To se, međutim, promenilo kada je Hitler postao kancelar, anektirao Austriju i potom odlučio da brutalno napadne Jugoslaviju i bombarduje nebranjeni Beograd: jedno od opravdanja za napad na Jugoslaviju je bila i odmazda za izdajničko ubistvo u Sarajevu.
Sarajevski događaji su u Kraljevini Jugoslaviji tretirani na prilično uzdržan način, iako je nova država za svoje postojanje mogla da zahvali činu nekoliko mladića iz juna 1914. Kada su posmrtni ostaci Gavrila Principa i dvojice njegovih saučesnika bili prebačeni iz neobeleženih grobnica u Čehoslovačkoj (gde su umrli) u Sarajevo, čehoslovačka delegacija bila je na visokom nivou, ali jugoslovenska kraljevska delegacija na vrlo niskom. Po Gavrilu Principu u Kraljevini Jugoslaviji nije nazvano nijedno mesto ili trg. Zašto? Ovo je donekle misterija. Da li zato što kralj Aleksandar nije voleo tiranoubice? (On će uskoro biti ubijen 1934. godine, u gotovo replici Sarajevskog atentata.) Da li zato što je pokušavao, kako mnogi navode, da pregovara sa Austrougarskom kada su on i cela njegova vojska bili u izbeglištvu u Grčkoj? Da li zato što je bio ljut jer je grupa usijanih glava gurnula njegovu zemlju i svet u katastrofu?
Princip i njegovi prijatelji su u Titovoj Jugoslaviji bili slavljeni. Njihova mešavina srpskih nacionalnih mitova, srednjovekovne istorije i strastvene želje za svejugoslovenskim ujedinjenjem po uzoru na italijansko i nemačko, tumačena je kao dokaz „večne“ težnje južnoslovenskih naroda za oslobođenjem od tuđina i socijalnom emancipacijom. (Zaista, Mlada Bosna je imala i jaku anarho-socijalističku ideologiju). Pretnja sovjetske invazije na Jugoslaviju između 1948. i 1956. godine, kao i sukob jugoslovenskih vlasti sa Zapadom oko Trsta, dodali su na hitnosti potrebi pronalaženja herojskih mučenika u prošlosti.
Mlada Bosna je tada oličavala duh prkosa i otpora koji je bio potreban da bi se Titova Jugoslavija održala u neprijateljskom okruženju, između Istoka i Zapada. Ideologija Mlade Bosne počela je tada i da se ozbiljnije izučava; najpoznatija, i mnogo prevođena, bila je knjiga Vladimira Dedijera „Sarajevo 1914“ (The Road to Sarajevo). Sećanja na Gavrila Principa i njegove prijatelje u to vreme negovana su i nazivima ulica, trgova i škola. Principove fotografije postale su sveprisutne.
Dedijer, koji je u to vreme bio blizak Titu, mladobosanski pokret je smestio u tradiciju onoga što je Erik Hobsbaum nazvao „prvobitnim (ranim) pobunjenicima“: onih koji su ustajali protiv očiglednih i mnogostrukih nepravdi u svojim društvima, a bili su uglavnom pod uticajem anarhističke literature (u slučaju Mlade Bosne Černiševskog, Kropotkina i Macinija), i odražavali autentičnu žeđ za pravdom kojoj će marksizam kasnije dati mnogo jače ideološko utemeljenje.
Ali i to se promenilo s rasparčavanjem Jugoslavije. Sada su sve otcepljene republike isticale prosrpski element Mlade Bosne, te su tako Gavrilo Princip i njegovi saborci osamdeset godina nakon njihovog čina postali srpski nacionalisti. (Jedini mladobosanski zaverenik musliman ubijen je u Drugom svetskom ratu posle zverske torture od strane hrvatskih fašista.)
U samoj Srbiji Princip nije uživao veliko poštovanje zbog prethodnog obožavanja od strane titoista, kao i zbog svog integralnog jugoslovenstva, koje je počivalo na stavu da su Srbi, Hrvati i Muslimani jedan narod. Ovo opšte domaće odricanje od Mlade Bosne navelo je beogradskog komentatora i književnika Muharema Bazdulja da, oko stote godišnjice izbijanja Velikog rata, konstatuje da po raspadu zemlje „više nije bilo nikoga da brani Principa“.
Spomen ploča i stope Gavrila Principa u Sarajevu iz vremena Titove Jugoslavije
Završetak Hladnog rata, odumiranje marksizma i građanski ratovi u Jugoslaviji dodatno su narušili ugled Mlade Bosne. Sada se Austrougarska imperija pojavila kao preteča Evropske unije, multietnička zajednica sa mnogo problema, ali ne i totalitarna imperija koja se raspala zbog unutrašnjih protivrečnosti. Piter Džadson je tako u knjizi „Habzburško carstvo: nova istorija“ Austriju (naravno ne i Mađarsku, a još manje koloniju Bosnu) predstavio kao prototip Evropske unije.
Mnogo dalje je otišao Kristofer Klark u svom bestseleru „Mesečari“. Klark je u svojoj mašti izmišljao o austrougarskoj vladavini Bosnom na koju asociraju „široki ravni bulevari“ i „ulice s drvoredima“. Bila je to čudna metafora za pokrajinu kojom su kolonijalnim manirima iz Beča upravljali ljudi koji nisu govorili jezik lokalnog stanovništva i održavali feudalne institucije prinudnog rada i velike latifundije. Procenjuje se da je u ovoj državi proto-Evropske unije oko 100.000 ljudi od 2 miliona stanovnika, odnosno svaka peta porodica, bilo podvrgnuto prinudnom radu na velikim imanjima (po Mari-Žanin Čalić u knjizi „Istorija Jugoslavije“). Bila je tipična evropska misija civilizovanja bez prava glasa za domaće stanovništvo, uz prinudni rad i sveprisutnu cenzuru. Jedina evropska praksa koju su Habsburgovci vešto koristili za tri konstitutivne grupe u Bosni bila je divide et impera. (Vojinovićevu razarajuću recenziju Klarkove knjige pogledajte ovde.)
Austrougarsko carstvo, kao i Rusko, bilo je carstvo čuda: tako je guverner Bosne Benjamin Kalaj odlučio da zabrani sve knjige o srpskoj istoriji, uključujući i sopstvenu, pošto je u svojoj ranijoj karijeri i on napisao „Istoriju srpskog naroda“!
Koji su bili ideološki motivi pokreta Mlada Bosna? Šta je bila njihova prava inspiracija i ko su bile njihove idejne vođe? Vojinović navodi nekoliko elemenata. Prva je bila želja za nacionalnim ujedinjenjem južnoslovenskih naroda, koje je za uzor uzimalo ujedinjenje Italije i Nemačke. U oba slučaja jedna država (u italijanskom slučaju Pijemont; u nemačkom slučaju Pruska) bila j u stanju da okupi sve ostale pokrajine i ujedini ih u jednu zemlju. Po njihovom mišljenju, Srbija kao slobodna zemlja trebalo je da igra istu ulogu u južnoslovenskom ujedinjenju. Nije slučajno što je službeni organ tajnog pokreta „Ujedinjenje ili smrt“, koji je delio iste ideje sa Mladom Bosnom, svoj službeni časopis nazvao „Pijemont“.
Drugo, u Mladoj Bosni postojao je snažan socijalni element. Gotovo svi zaverenici bili su iz veoma siromašnih ili osiromašenih porodica. Oni su bili prva generacija koja je pohađala školu i opismenila se. Svoj položaj u Bosni, gde su mnogi od njih imali roditelje bezemljaše, upoređivali su sa činjenicom da je Srbija zemlja slobodnih i malih zemljoposednika.
Treći element je bio politički. Bosnom se vladalo kao kolonijom sa visokim nameštenicima imenovanim u Beču, dok je lokalnu administraciju samo do jedne trećine popunjavalo lokalno stanovništvo, pri čemu su prednost za nameštenje imali katolici. Kao što je A.DŽ.P. Tejlor isticao, često su nacionalne borbe u Austrougarskoj isprva bile motivisane borbom za pravo na zaposlenje u državnoj upravi, da bi tek zatim borba za nacionalno oslobođenje dobilo širu osnovu. Isto je bilo i u Bosni. S druge strane, Srbija je od 1903. godine bila, za tadašnje vreme, skoro puna demokratija.
Srbija je, dakle, u glavama Mladobosanaca posedovala tri prednosti: bila je nezavisna i istojezična zemlja, za razliku od austrougarskih pokrajina okupiranih od strane inostrane elite; pravo na posedovanje zemlje nasuprot feudalnog bezemljaštva; imala je demokratiju nasuprot nemanju prava glasa. To su bili, nazovimo ih, „objektivni razlozi“ koji su pripadnike Mlade Bosne doveli u opoziciju austrougarskoj vladavini.
Ali bilo je i drugih elemenata: opšta intelektualna klima u Evropi u kojoj je postojala fascinacija anarhizmom, pojedinačnim aktima hrabrosti i mučeništvom. Vojinović pedantno dokumentuje obrasce čitanja i politička razmatranja u pismima zaverenika i njihovim kasnijim autobiografijama (onih koji su preživeli). Najvažniju ulogu pritom odigrala je ruska demokratska i anarhistička literatura (Hercen, Kropotkin, Bakunjin). Ali ne i Tolstoj, čija dela, kako je Princip jednom rekao, treba spaliti „pošto se on zalaže za mirno prihvatanje svih zala“. Macini je takođe bio popularan, Pariska komuna i Viktor Igo, i na kraju Niče, italijanski futurizam i nemački ekspresionizam.
Pripadnici Mlade Bosne su pratili književnost i manjih evropskih naroda koji su bili u stanju da se oslobode vlasti imperija. Time Vojinović objašnjava snažnu privlačnost pojedinih belgijskih i norveških pisaca, poput Ibzena. Sve su to bile ideologije odbacivanja postojećeg buržoaskog sveta. Nasuprot Kejnzu, malo ljudi van Britanije i bogatih kontinentalnih evropskih država taj svet je volelo. Nekoliko pripadnika Mlade Bosne živelo je u inostranstvu ili je tamo putovalo: otud bi donosili najnovije knjige, prevodili ih, raspravljali o njima. Književni časopisi (jer su politički bili zabranjeni) i književne večeri bili su mesta gde se učilo i raspravljalo o politici. Knjige su se čitale tokom dugih noći u malim iznajmljenim sobama, uz jednu lampu ili sveću.
Postojao je i i generacijski element. Mlada generacija je prezirala svoje roditelje. Ne zato što su bili neobrazovani, nego zato što su bili kukavice. Oni su verovali da ne treba raditi ništa, da treba biti strpljiv i tiho prihvatati svaku uvredu, uz okretanje drugog obraza, i plašili su se šta bi radikalizam mladih mogao da proizvede. Roditelji su deci savetovali da budu oprezna, da sačekaju, što su ona s prezirom odbacivali. (Sve to jako podseća na Turgenjevljeve „Očeve i sinove“.)
Uz sve to, njihovo vreme bilo je „zlatno doba“ političkih ubistava u Evropi. Između 1895. i 1914. ubijeni su: u Rusiji dva ministra unutrašnjih poslova (1902. i 1904) i premijer (1911); francuski predsednik (1904) i najznačajniji socijalistički političar (1914); grčki kralj (1913) i grčki premijer (1905); italijanski kralj (1900); veliki vezir Osmanskog carstva (1913); portugalski kralj i prestolonaslednik (1908); srpski kralj (1903); dva španska premijera (1897. i 1912); dva bugarska premijera (1895. i 1907); premijer Egipta (1910); ruski general koji je vladao Finskom (1904); guverner Galicije (1908); predsednik SAD (1901).
Vojinović ističe izuzetan uticaj koji je tada književnost, a posebno poezija, imala na mlade generacije. Njihova želja za samožrtvovanjem i mučeništvom proizašla je iz romantičarske literature i sputavajućih političkih okolnosti u kojima je sistem vladao manipulacijom. Kada je mladost idealistična i kada mogućnost političkih promena više ne postoji, pojedinačni akti nasilja se pojavljuju kao jedino što je preostalo.
„Rano je stigao ispred hotela. Putovao je i nije spavao celu noć. Oči su mu bile veoma umorne. U decembru je hladno, posebno ujutru. Rasveta je još uvek bila upaljena. Pogledao je prema vratima hotela. Bila su to klizna automatska vrata. Ona zadržavaju toplotu unutra. Iz hotela su brzo izašla trojica muškaraca. Jedan mu je zaličio na njega, ali samo na trenutak; bio je niži i imao je crvenkastu kosu. Nije uradio ništa, samo je načinio par koraka ulevo. Onda je ponovo čekao. Klizna vrata su se ponovo otvorila. On, biznismen, izvršni direktor – nije bilo nikakve sumnje – izlazio je sa svojom ženom. Ruke su mu bile hladne od jutarnjeg mraza. Dodirnuo je pištolj u desnom džepu kao da želi da se uveri da je još tamo. U trenu mu se dlan oznojio, i pištolj je postao klizav. Ali on ga je čvrsto stisnuo, a onda ga potegao…“
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
