Piše: Branka Radovanović
Jednog lepog avgustovskog dana, kao poručenog za slikanje posle nekoliko kišovitih, Anđelija Lazarević se uputila nedaleko od grada da uhvati „friški luft” i da kraj Toplice, te čudesne reke koja dolazi sa Kopaonika, nađe zgodno mesto gde može da razapne platno i da odatle gleda na Hisar. Kad, iznenada iza žbuna iskoči žandarm. Pozdravi zvanično, po vojnički, i stade obilaziti oko slikarke i štafelaja ko leptirica oko lampe. Zagledao je čas platno, čas Anđeliju i, pokazujući prstom na njen rad, pitao šta ona to radi u ovo nezgodno ratno vreme. Da je slikarka, da je to njeno zanimanje i da, eto, slika okolinu, to njemu nije ništa značilo, možda je čak i pojačalo sumnju jer on je bio običan, prost žandarm, ali odan svojoj službi i zadatku. Naredio joj da sve to pokupi i pođe sa njim u grad jer je naređenje da se uhapsi svako sumnjivo lice. „Zapoves’ je zapoves’! Tebi čast i poštovanje!” I onda, sa puškom preko ramena, stražarno je sprovodi do Načelstva, izveštavajući da je povereni zadatak u potpunosti ispunio i da je sumnjivo lice sad u njihovim rukama! Anđeliju predaje načelniku, a ovaj je stade ispitivati: te ko je, te odakle je, otkud ovde i dokle će biti, naposletku da li ima ličnu kartu. Ona mu ko đak odgovara da je nastavnica crtanja, da je sa majkom izbegla iz Beograda, da je rođaka predsednika suda i da je kod njega na stanu i da nema kod sebe legitimaciju, ali i da sve to može da se proveri. Međutim, on mora hitno na put, a i rođak je službeno odsutan pa će, dok se njih dvojica ne vrate, morati do sutra da ostane u apsu. Ni suze ni molba ne pomogoše. Oseti svu nemoć i beznadežnost situacije, međutim, u tom trenutku iza zatvorenih vrata se pojavljuje njen rođak. Od momenta kad ju je žandarm doveo u Načelstvo, sve je bila njegova režija. Samo su hteli da se našale, da je malo uplaše i upozore da je ratno vreme i da ne treba da se udaljava od kuće. Bio je ovo jedan zgodan, istinit i u odnosu na sve ono što sledi u njenom kratkom životu, može se reći, i veseo događaj.
Vihor Velikog rata je doveo u Prokuplje iz Beograda dve prijateljice, komšinice i umetnice. Sreću se kao izbeglice: pesnikinja Danica Marković je sa decom i starom tetkom, a Anđelija je sa majkom kod svojih rođaka. Danica ostaje sve vreme rata i još dve godine zbog političkog angažovanja protiv bugarskih okupatora, dok Anđelija ostaje samo godinu dana, radeći kao bolničarka, jer su joj neprijateljske vlasti dozvolile povratak za Beograd. Međutim, kao sećanje na ovo ratno vreme ostala je pripovetka Danice Marković „Ratna epizoda – godina 1914”, objavljena posle rata u „Politici”. Po povratku u Beograd zatiče u kući tragove boravka „kulturnog lopova”. Za vreme njihovog odsustva, u kuću u Hilandarskoj ulici se uselio neki austrijski oficir, koji je, odlazeći, sa sobom poneo mnogo vrednih Anđelijinih knjiga na francuskom i nemačkom jeziku, a iz ramova isekao njene slike. U ovoj kući rodila su se deca Milorad, Kuzman, Vladan i Anđelija. Majka Poleksija Pola bila je ćerka Nikole Hristića, predsednika Vlade i sestra Lazinog odličnog druga Koste, ministra.
U slikarskoj školi
Doktor Laza Lazarević bio je fizikus okruga beogradskog. Oko kuće u Hilandarskoj okupljali su se siromasi, besplatno ih je pregledao, pa im je davao i koji dinar za lekove. Zvali su ga „sirotinjska majka”. Za vreme Srpsko-bugarskog rata bio je lekar u bolnici u Nišu i Aleksincu. I sam bolestan, vidao je ranjenike na frontu. Pa kraljev lekar! A u jeku obrenovićevske strahovlade podigao je glas savesti u odbranu hleba i dostojanstva. Nepodmićen karijerom dvorskog lekara, uspeo je da svoju glavu zadrži uspravno. I u životu i u literaturi! Odbio je da učini uslugu kralju Milanu da svojim potpisom posvedoči lekarski nalaz – samoubistvo ubijenog političkog zatvorenika!!! Da se manje trošio, možda bi i duže poživeo… Zato je iz njegove književne radionice ostalo samo desetak bisera srpske pripovetke, dajući pritom i veliki doprinos medicini.
Po šabačkoj liniji, tuberkuloza je bila njihova sudbina: Kuzman, otac Lazin, umro je kad je Laza bio četvrti razred, a Anđelija je imala jedva šest godina i skoro da ga nije ni upamtila. I dva brata su umrla kao dečaci. U ovoj kući smrt je bila najčešća reč! Otac, dr Laza Lazarević smrti se toliko nagledao da joj se bez straha kao četrdesetogodišnjak i predao. „Tuberkuloza je naša sudbina! Ide i samo kosi! I ja sam kandidat za tuberkulozu! Jutros me je moja tuberkuloza pozdravila sa malo krvi”, govorila je Anđelija. Zbog svog slabog zdravlja i osnovnu školu pohađala je vanredno, učila kod kuće, pa posle polagala ispite. Međutim, njena velika volja za crtanjem odvela ju je u privatnu slikarsku školu Kirila Kutlika na Kosančićevom vencu br. 12, prvu crtačku i slikarsku školu kod nas. Taj mali, skromni čovek, osnivanju škole pristupio je sa mnogo znanja i pedagoške stručnosti, napisao je Pravila rada srpske slikarske škole, govoreći da u Srbiji ima talenata i da je Srbija blagoslovena zemlja! „Kod mene će izučiti azbuku crtanja, a posle oni mogu dalje, na razne akademije u Evropi”, govorio je. Gospodin Kiril nije im bio samo učitelj, bio im je stariji brat, čineći više nego što je dužan bio: svojim učenicima pomagao je često i materijalno iako ni on sam nije imao bogzna šta. Nažalost, iznenada, iako mlad, umro je i svi su plakali. Bila je to stvarno nesreća! Školu je posle preuzeo Rista Vukanović, a onda njegova supruga Beta. I iz ove škole je, zbog bolesti, često odsustvovala, dolazeći kad joj bolest dopusti. Učenici ove umetničko-slikarske škole vodili su intelektualne razgovore, pomagali siromašnim kolegama, organizovali umetničke balove u kući Vukanovića. Školu je završila sa odličnim uspehom, privatno pohađajući i časove književnosti, francuskog, nemačkog, ruskog, italijanskog i engleskog jezika. Posle položene male mature, naredne godine postavljena je za učiteljicu slikanja u Prvoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. Juna 1914. godine dobila je godišnje odsustvo i otputovala u Minhen kako bi se usavršavala u slikarstvu.
Međutim, počeo je rat, vratila se jer se u tom momentu u neprijateljskoj zemlji ne boravi. Uostalom, moglo se lepo slikati i ovde: Resnik, Sićevo, Beograd. Kao članica Lade izlagala je svoje radove, pejzaže, portrete i mrtve prirode rađene uglavnom u akvarelu, omiljenoj tehnici, zahvaljujući Beti Vukanović.
Uvaženi profesor Pavle Popović primećuje da Anđeliji ne smeta neredovno školovanje, pripajajući je onom lepom krugu beogradskih devojaka i mladih žena koje književnost interesuje. To je onaj čuveni beogradski mlađi ženski krug, sličan nije bio ni u Zagrebu, ni u Ljubljani, ni u Sarajevu, ni drugde. Anđelija je obožavala da čita naše, ali i francuske i nemačke pisce, uglavnom u originalu. „Ja i Bodler najveći smo prijatelji, a sad sam prionula na ruske i talijanske pisce!” Njene zdravstvene (ne)prilike dopuštale su da može da čita. Skoro pravdajući se, objašnjavala je tu svoju čitalačku strast: „Šta da radim kad ništa ne radim? Kad sam celoga veka bolesna, u čemu da mi vreme prođe!?”
U jednom periodu svoga kratkog života zapitala se kom carstvu da se privoli. Hoće li biti književnica ili slikarka? Osetila je ogromnu želju za pisanjem. Jedan rođak joj je rekao da se mane farbe i četkica, pa da se prihvati pera! U kući tvorca najlepših dragulja srpske proze bilo je teško ne poći njegovim putem. Anđelija smatra da je bila vrlo smela i drska kada se usudila da pođe očevim putem, pogotovu sa tako malo škole. Jer nezahvalno je biti „Lazina kći”! „Samo da me zdravlje posluži. Ja se uvek pri svakoj ozbiljnoj bolesti obradujem što pomislim da je poslednja. Imam taj „galgenhumor” i to mi je od oce. On je svoje pacijente učio negovanju dobrog raspoloženja, šale i smeha kako ne bi bolest uzela maha. Jer crne misli su kapitulacija u bolesti. Međutim, kad mi se stanje pogorša, strašno se razočaram.” Protiv nedaća u životu, kojih je inače bilo mnogo, borila se šalom i smehom, u suštini svojim vedrim duhom nasleđenim od šabačkih predaka. Takva joj je „naraF” bila! Ni anđeosko ime nije moglo da joj pomogne! Zbog bolesti menjala je mesta i klime, boraveći u lečilištima Beča, Slovenije, Hvara, Splita…
Pisma o bolesti
Svoj prvi prozni rad, pripovetku „Lutanja”, sliku njoj dobro poznatog veselog života mladih beogradskih slikara, početkom 1914. odnela je Jovanu Skerliću. Pohvalio ju je i prihvatio za Srpski književni glasnik. Međutim, kako je izbio rat i Skerlić u međuvremenu preminuo, rukopis je zagubljen negde u štampariji. Posle rata je Miloš Crnjanski, oduševljen njenim književnim radom, nagovara da sakupi i štampa svoje književne radove, pesme u prozi, kao i roman. Pred sam kraj života, iz bolničkog kreveta šalje ih Pavlu Popoviću na ocenu i na njegov predlog u izdanju SKZ izašla je knjiga „Palanka u planini”.
Književni rad Anđelije Lazarević je u duhu modernih posleratnih tokova, sa novim temama i ličnostima, sa okrenutosti ka unutrašnjem, snovima i maštanjima, slikanju palanke (Prokuplje) i grada (Beograda ili drugih mesta gde je zbog bolesti boravila). Stvarala je stalno bežeći od smrti, ali teška bolest nije bila tema njenih dela. O tome se jedino može pročitati iz pisama i sećanja njenih prijatelja: „Na mene su navalile bolesti svake vrste, nasleđene i nenasleđene!”; „Moja bolest uopšte nije tuberkuloza, nego rak, a kazali su mi da je tuberkuloza da bi me umirili. Kako je tuberkuloza simpatična prema ovoj strašnoj bolesti!”; „Zamisli, ja sam čitava tri meseca zdrava!” Uroš Predić, prijatelj njihove kuće, piše: „Skoro da nema težih bolesti koje ona već nije imala. Koliko bi ona mogla dati našem slikarstvu i literaturi da je zdrava! I ovako je, kraj svih nedaća, dala toliko da se čovek mora čuditi njenoj istrajnosti i moralnoj snazi.” Međutim, pisma čuvaju i ovakva sećanja: „Anđelija Lazarević je organizovala okupljanja mladih književnika i umetnika u svom domu. Bili su to zaista časovi pravog i kulturnoga osveženja na kojima je vedra duša Anđelijina uzimala divnog poleta. Ona bez njih nije mogla. U tim časovima, uz muziku, pesmu, kulturnu kritiku i čaj – ostajalo se dugo i sve drugo zaboravljalo se.”
Kratko je boravila u Parizu na usavršavanju jer se zdravstveno stanje pogoršalo. Zatim odlazi u Split, gde je nastavnica u srednjoj obrtnoj, umetničkoj školi. Ni ovde nije dugo boravila: mora za Beograd, u sanatorijum. A onda se gradom pronela vest: „Doktor Lazina kći umrla!” Bilo je to 25. februara 1926. Sahranjena je u porodičnoj grobnici, pored oca i dvojice malene braće, na Novom groblju u Beogradu, parcela broj osam. Danas ovde počivaju i ostali članovi porodice Lazarević. Anđelijino književno i slikarsko delo ostalo je sačuvano i svedoči o velikom talentu – nažalost, kratko iskazanom. Slike se nalaze u muzejskim i privatnim kolekcijama, dok kuća u Hilandarskoj čeka bolje dane.
Izvor: Politika Magazin
