Piše: Žarko Marković
Serija „Nobelovac“, čije je emitovanje počelo na RTS-u prije desetak dana, od prve epizode izaziva brojne komentare, a pojedini mediji objavljuju i brojne tekstove o pojedinačnim epizodama dobacujući i do nekih detalja koje su autori izostavljali. Riječ je o seriji o Ivi Andriću kog maestralno igra, a ko drugi nego Tihomir Stanić, koji je ovih dana izjavio da je cijelo svoje glumačko biće stavio u službu Andrićeve literature. U seriji su prikazani fragmenti piščevog života iz vremena kada mu stiže vijest o dobijanju Nobelove nagrade, ali i iz perioda s kraja Drugog svjetskog rata i njegovog života u prvim postratnim godinama. Brojne važne istorijske ličnosti, od Rodoljuba Čolakovića i Milovana Đilasa, preko Miroslava Krleže, Isidore Sekulić i Branka Ćopića do Vojislava Đede Kecmanovića i Radovana Zogovića, našle su svoje mjesto u seriji kao i najvažniji gradovi u Andrićevom životu – Beograd i Sarajevo, uz rodni Travnik. Ono što je manje poznato, a u seriji, bar u prvim epizodama, nije pomenuto, jesu i neki interesantni detalji iz Andrićevih posjeta Banjaluci, a kako autor ovog teksta živi i radi upravo u tom gradu, bilo bi šteta da ti detalji ostanu u zapećku.
A najveće zasluge za to što su dolasci Ive Andrića u Banjaluku, a bilo ih je nekoliko, ostali zabilježeni na papiru, može da ponese Mato Džaja, bosanskohercegovački pisac, istoričar književnosti i publicista, hrvatskog porijekla. Rođen na Kupresu, školovan u Visokom, Travniku i Zagrebu, najveći dio svoje karijere proveo je upravo u Banjaluci gđe je bio upravnik Narodnog pozorišta, a zatim i Muzeja Bosanske krajine.
U banjalučkom Glasu Mato Džaja je 1975. godine objavio sjećanja na susrete sa Andrićem čije najinteresantnije detalje prenosimo u narednim redovima.
„Tog 19. marta 1950. godine upoznao sam se s Ivom Andrićem prilikom njegovog dolaska u Banju Luku u društvu s Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem. Držali su književno veče na kojem je I. Andrić pročitao svoju pripovijetku ′Elektrobih′ u Domu kulture. Večera je bila u hotelu ′Bosna′. Sjedio sam do Andrića. U razgovoru mi je ispričao da su njegovi preci iz Sarajevskog polja, jer sam mislio da su iz Vareša. Doselili su za turske uprave u Sarajevo i bavili se tufegdžijskim zanatom, pa se i njegov otac zanimao tim poslom, ali je umro mlad, pošto je materijalno oronuo. Baba Andrićeva, po ocu, često se žalila na fra Grgu Martića što je ′izmakao′ nekakvu kuću od njezina muža za crkvu“, napisao je Džaja.
I njemu se nobelovac povjerio da je u Travniku rođen slučajno jer mu je majka u tom momentu bila u posjeti sestri udatoj za nekog Matišića, lokalnog urara.
„U vezi sa književnom vrijednošću ′Travničke hronike′ i romana ′Na Drini ćuprija′ rekao sam da mi je ′Travnička hronika′ snažnije đelo, s bolje ocrtanim likovima i čvršćom kompozicijom. I. Andrić je rekao: Izvjesnim se čitaocima više sviđa ′Na Drini ćuprija′, a drugima ′Travnička hronika′. Pripovijetka ′Mara milosnica′, po piščevoj izjavi, trebalo je da bude roman“, naveo je Džaja.
Interesantan je razgovor Džaje i Andrića o likovima iz nobelovčevih romana. Džaju je interesovalo zašto je Andrić tako široko i prilično pozitivno opisivao fratre.
„Andrić je izjavio da su stari fratri bili divni ljudi. Rekao mi je: Pozivali su me fratri poslije oslobođenja da ih posjetim, jer sam ih zadužio lijepo predstavljajući njihove pretke. Andrić je odbio poziv izjavivši: Ja nemam ništa s vama zajedničko“, naveo je Džaja.
Šest godina kasnije, u novembru 1956. Andrić se ponovo obreo u Banjaluci na obilježavanju 40. godišnjice smrti Petra Kočića. Prisutni su bili i Ćopić, Skender Kulenović, Ilija Kecmanović… „Svečana akademija je održana u Domu kulture na kojoj su ovi književnici govorili o Petru Kočiću i njegovom đelu, a Andrić je pročitao svoj esej ′Zemlja, ljudi i jezik u đelima Petra Kočića′“, zapisao je Džaja.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
Njih dvojica su tih dana provodili dosta vremena zajedno, šetajući gradom, a Džaja je zapisivao Andrićeve riječi. „Evo jednog takvog doživljaja Ive Andrića za vrijeme njegovog boravka u zeničkom zatvoru. Andrić se razbolio, te ga je vodio na pregled neki vojnik rodom iz Foče koji je stavio Andrića na sunce da stoji. Kada ga je zamolio da ga premjesti u hlad, on mu je opsovao mater i rekao: Da si prav ne bi tu ni stajao“, naveo je Džaja.
Iako navodi da je prilikom Andrićevih dolazaka u Banjaluku tu počesto bio prisutan i Branko Ćopić, Džaja se nije zadržavao na odnosu njih dvojice. Jedan susret i razgovor sa Ćopićem, najavio je Tihomir Stanić, biće posebno obrađen u nastavku serije. Riječ je o dobu kada je Branko postradao zbog „Jeretičke priče“. A poznata je anegdota da je tih dana Andrić pozvao Branka na večeru u Klub književnika i kroz šalu rekao: „Piši, Branko, romane a ne priče, romane niko ne čita!“
Izvor: P- Portal
