Dio srpske inteligencije i dalje živi u prošlosti u kojoj Jugoslavija još postoji, a Amerika je jedina svjetska sila. Njen grijeh nije svrstavanje na stranu neprijatelja, već ravnodušnost i neutralnost.
Foto: Mitropolija crnogorsko primorska
Događaji u Crnoj Gori i oko nje povodom ustoličenja mitropolita Joanikija na tron Mitropolije crnogorsko-primorske postavili su mnoga pitanja i možda učinili da neke stvari vidimo jasnije nego ranije. Količinu i snagu mržnje prema Srbima i pravoslavnim hrišćanima, na primjer, koja se ne može objasniti drugačije nego jasnim i kontinuiranim strateškim opredjeljenjem centara moći jednog dijela svijeta prema nečemu što vide kao prijetnju i mogući globalni virus otpora. Ovde, naravno, ne govorim o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, već o pravoslavnom hrišćanstvu, jer ono je ovdje na meti; u suprotnom bismo morali da priznamo da i je i takozvana Crnogorska pravoslavna crkva nekakva crkva, pa još i pravoslavna, što bi bila sasvim fantastična tvrdnja.
Događaji u Crnoj Gori, na taj način, imaju globalni karakter, i pored Ukrajine predstavljaju trenutno najfrekventniji pol ovog epohalnog sukoba.
PITANJE SVIH PITANJA
Takođe, na djelu smo vidjeli čudovičnost jedne sinkretičke ideologije, svojevrsnog ideološkog Frankenštajna, kao spoja ustaštva, titoizma i amerikanizma, uz jako finansijsko, obavještajno, paradigmatsko i nešto manje etničko zaleđe u albanskom faktoru.
Ta ideologija, koliko god groteskna, toliko da je teško povjerovati da uopšte može da ima iskrenih zagovornika, ipak može da bude opasna, ako joj se da dovoljno prostora. A izgleda da se dalo – što zbog potcjenjivanja tako sumanuto zasnovane prijetnje, što zbog svojevrsnog srpskog trijumfalizma i sklonosti ka ležanju na lovorikama često Pirovih pobjeda, što zbog i dalje vrlo živog defetizma i nepovjerenja u soptvene snage i što zbog, naravno, ogoljene izdaje na raznim nivoima srpskih država i društava, najprije Srbije same.
Dakle, ovaj čudovišni ideološki Frankenšntajn mora biti pažljivo analiziran, uključujući i jasan plan njegovog neutralisanja. Analiza mora imati u uvodu globalni kontekst, naročito paralelu sa slučajem Ukrajine, kao i lokalni istorijski kontekst, odnosno njegovu spregu sa ideologijama titoizma, jugoslovenstva, ustaštva i drugih činilaca subverzivnih za srpske interese, poput djelovanja stranih sila, uključujući i Rimokatoličku crkvu.
Ipak, pitanje svih pitanja pokrenutih ovim slučajem jeste pitanje bijede srpske inteligencije, pri čemu ne mislim na onaj njen dio koji je predano i otvoreno radio na konstrukciji razmatranog monstruma, i koji ne podleže zakonskim sankcijama samo zbog slabosti srpske države i država koje ne mogu da se odupru pritisku okupatora i pete kolone. I slabosti srpskog društva koje nije sposobno za dosljedan ostrakizam takvih individua, grupa i organizacija.
Foto: Mitropolija crnogorsko primorska
Ovdje mislim na onaj deo srpske inteligencije čiji je grijeh ravnodušnost i neutralnost, koji i dalje živi u prošlosti u kojoj Jugoslavija još postoji, a Amerika je jedina svjetska sila. Ili u budućnosti neke nove Jugoslavije, pri čemu je Amerika i dalje, podrazumijeva se, jedina svjetska sila, a politički Zapad sa njom na čelu jedini međunarodni subjekat s pravom na postojanje.
Intelektualac koji pere ruke od politike, odnosno najvažnijih pitanja svog društva, naroda i države, politički je idiot koji se time ne odriče samo svog intelektualnog, nego i građanskog identiteta. Biti građanin podrazumijeva upravo subjekta, svesnog, samosvesnog, djelatnog i, što je najvažnije, odgovornog, a svako povlačenje pred takvom ulogom je infantilizam i intelektualno i građansko dezerterstvo. To ne znači da intelektualac i građanin moraju politikom da se bave profesionalno i stranački, ali znači da ne bi smjeli da sržna pitanja svog društva shvataju kao tuđa.
MRDNIMO SE MALO
Količina neznanja o sopstvenoj istoriji i tradiciji, o globalnim političkim, ekonomskim ili kulturnim tokovima, o osnovnim elelentima političke realnosti i mehanizama koji u njoj vladaju, nedostatak pravne i institucionalne svijesti i stvaralačkog erosa, infantilnost, razmaženost, lijenost i učmalost, kakvi postoje u srpskoj inteligenciji, potpuno su nedopustivi za bilo čiju nacionalnu elitu, pa i za onu koja bi sebe htjela da vidi kao globalnu, kosmopolitsku, univerzalističku ili šta već, i šta god to značilo.
Jer šta je drugo nego politički, intelektualni, etički i svaki drugi idiotizam priča o tome kako se radi o sukobu nekakve dvije strane, pri čemu „mi“ moramo da budemo objektivni i neutralni, kako se tu radi o nekoj čudnoj crkvenoj stvari, o „popovima“ koji nas progresivne, je li, ne interesuju (ionako voze skupa kola i grade crkve dok se djeca leče SMS-ovima), o onoj jugoslavističkoj priči čiji je refren „ko nas zavadi“, gdje smo svi mi jednako krivi (s tim da Srbi prihvate da su ipak malo krivlji). Gdje se prihvata neprijateljski narativ, pa se teroristi nazivaju časnim imenom „komite“, a senzibilitet za vjerske slobode se posjeduje samo ako se ima u vidu politički instalirana interesna grupa bez ikakvih odlika tradicionalne vjerske organizacije, ali ne i prema većinskoj crkvi. Gdje se milion puta mjeri svaka riječ nepodobnih, ali se smjesta i bez provjere prihvata svaka lako opovrgljiva glasina koja podilazi našim zabludama i uljuljkanosti u sopstvenu nedodirljivost. Gdje je sasvim normalno gledati na svoj narod kao na crve, ako ne dijele naša na ogoljenom i nasljednom interesu zasnovana uvjerenja.
Psihopatska neosjetljivost jednog dijela srpske elite prema zajednici kojoj pripadaju tema je za ozbiljno istraživanje, ali i ozbiljnu akciju. Za početak, stvari bi trebalo da počnemo da nazivamo njihovim pravim imenima. Postoje prijatelji i neprijatelji (ne, nisu svi isti), laž i istina (ne, nije sve svejedno i niste vi u pravu zato što vam se tako može), dželati i žrtve (zamislite, i Srbi mogu biti žrtve).
Dok svako pominjanje Jasenovca, crkve i ćirilice bude izazivalo ovoliku buru kod srpske inteligencije, kao sveta vodica bačena među đavoimane, posao neće biti obavljen. A tu je potrebno puno upornog i dosljednog, vrijednog i pametnog rada. Nadam se da imamo snage za to, i da nas ima. Ne onih koji bi samo da pričaju ili sjeku glave kome misle da treba, nesposobni za zajedničko i strpljivo djelovanje sa jasnim ciljevima, nego koji bi da grade i rade, da stvaraju jedno društvo u kome će se ljepše i slobodnije disati, i jednu državu koja će brinuti o svojim građanima, a ne u njima vidjeti plijen bilo koje vrste. Ne očekujmo čarobne štapiće, ali mrdnimo se malo.
Vladimir Kolarić (autor je prozni i dramski pisac, teoretičar umjetnosti i kulture, autor knjige „Hrišćanstvo i film“)
Izvor: Standard.rs
