Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Čitamo ovih dana o incidentu na filmskom festivalu u Sarajevu, gdje je jedan film osuđen samo na osnovu trajlera kao „širenje četničke propagande“. Vjerujem da bi zaključak bio isti i po ogledanom filmu, ali ne zbog toga što film „ne treba gledati“ već zbog toga što postoje glave, zatrovane ideologijom, kojima ne treba gledanje ničega. Oni već sve znaju, sve su presudili i sve davno proglasili. Na davno održanim sjednicama, davnih komiteta.
I sad, ko god dovede u pitanje istinu komiteta, taj vrši reviziju istine i izaziva nemire. A šta je nauka bez istraživačkog nemira? Šta umjetnost bez nikad otkrivene tajne?
Na stranu to što lično ne preferiram Bajićev rediteljski učinak. I da ne pričam o tome koliko mi je antipatična njegova konekcija na državne jasle, koja kao da ga oslobađa odgovornosti za umjetnički kvalitet. Umjesto da ga obavezuje. Sve to, dakle, sad po strani.
Ostaje pitanje ima li nečiji umjetnički poduhvat legitimni građanski prostor da se iskaže? U pitanju je priča o vojnoj akciji savezničkog vazduhoplovstva. Pa tu nedavno gledali smo film „Hitler- posljednji dani“ koji je sve samo ne crno-bijela predstava o ljudskom čudovištu.
Film – ako ne valja kao film, uzalud mu velike teme i trajleri. Ne-gledanje će biti njegova najveća osuda i kazna. To se upravo zbilo sa ambicioznim i nikad završenim Bajićevim projektom „Ravna Gora“ (pa još – trilogija!). Ali zabraniti bilo kojoj temi da bude stavljena na platno? Ponavljam: bilo kojoj temi.
Pa to je baš, društveni brlog.
P.s.
Gledali smo i „Lolitu“ (pedofiliju) i svakojake kanibale, incestuozne veze….. prikazivanje Htlera i njegovih nacista u svakojakom svijetu. Sve je, ama baš sve dobilo prostor za umjetnički izraz i priliku da potraži svoju publiku. Samo eto ne može srpski seljak i njegova muka da spasi ugroženog i da ga vrati u slobodu demokratije, makar Srbija ostala u tami jednoumlja zadugo još.
Do čitanja u sljedećem broju….
