Nije ostalo jasno šta najviše smeta protivnicima murala sa Amfilohijevim likom: to što se toliki crtež jednog čovjeka vidi na javnom mjestu; to što je u pitanju lik sveštenog lica a ne nekog fudbalera ili slikara; ili to što je sve oslikano na zgradi državne institucije?
Da li bi bilo prihvatljivo da je na zgradi CEDIS-a oslikan Dejo Savićević (na zdravlje Deju), „ekspert“ za litije?
Da li bi prošlo to da su momci iz bratstva naslikali Amfilohija na nekom, dovoljno velikom, objektu u privatnom vlasništvu?
Ili je najbolje da „muralizam”, tako rasprostranjen svuda na Balkanu, zaobiđe Crnu Goru – naviknutu na manje dimenzije slikarstva?
Nekako slutim da je ipak glavni problem u dimenzijama i količini dostupnosti Amfilohijevog lica. Pokojni vladika je simbol litija i jednog duhovnog identiteta, a kako nijesu svi simpatizeri istih – nije dobro da svi gledaju u njega. Produbljuju se, kažu neki, podjele. Može biti. Ima logike.
Samo, nikako mi nema logike da ljudi kojima smeta javna prezentacija Amfilohija, ni jedne riječi ne kažu protiv osvjetljenih slova na ulazu u Cetinje kojima je ispisana riječ „Belveder”!
Koliko građana Crne Gore prođe tim putem, od Budve do Podgorice preko Cetinja, kojima nije po volji nikakva asocijacija na blokadu puta u dan ustoličenja novog mitropolita?
Treba li takve građane smatrati manje osjećajnima i manje dostojanstvenim u odnosu na one koji su zgranuti tivatskim muralom?
Ponavlja se priča o Šešelju i Draginji. Šešeljevo ogavno i primitivno pominjanje žena iz Crne Gore povod je za kritike i gnušanja, dok niko ni da zucne o prostačkom odgovoru koji je poslanik u crnogorskoj skupštini Draginja uputila Šešelju, pominjući žene u Srbiji.
Milija Todorović
