Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Prije tri godine, krajem avgusta, Crna Gora je dobila novi magistralni pravac, pravi auto-put demokratije i društvenog napretka. Za razliku od sirovog i skorojevićkog „crnogorskog“ nacionalizma isporučenog javnosti direktno iz kancelarija DPS-a, dobili smo društveni pokret koji ne barjači previše nacionalnim simbolima i pjesmama, ali afirmiše jačinu naše države i njenih institucija. Afirmiše slobodu crnogorskog društva. Crkvu ostavlja vjernicima i sveštenicima, uz punu slobodu ateistima, agnosticima i drugima da ih posjete i da, do mile volje, gledaju u njima spomenike prošlosti.
Afirmiše slobodu da svako od građana zove jezik onim imenom koji smatra da je najprikladniji. Srpski se zvao u vrijeme Njegoša i Kralja Nikole, u crnogorskim školama prije 1918., pa pretpostavljam da je to razlog što je i sad to ime našega jezika najzastupljenije….. Kad se sve to afirmiše onda će se afirmisati i zajednica građana unutar jedne države…..
Ono što je radio prethodni režim….mahanje zastavom i himnom, uz istovremeno urušavanje institucija i građanskih sloboda. E to je bilo urušavanje crnogorske samobitnosti, kojom je pomenuti avgust stao na kraj.
Do čitanja u sljedećem broju.
