Nastavljam priču od juče… Moram priznati da nijesam sasvim u toku šta rade i kako se pripremaju razni srpski sportski savezi u borilačkim sportovima, i kako se za Pariz 2024. spremaju veslači i kajakaši. A znamo dobro da smo iz Rija 2016 i Tokija 2021 dobili lijepe medalje baš iz rvanja, tekvandoa, kajaka i karatea.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ako se sjetimo kako svake godine naši džudisti osvoje neku kontinentalnu ili svjetsku medalju (5 medalja ovog proljeća na Grend slemovima), onda uz pomenute rvače (4 zlata i jedna bronza na posljednjem Svjetskom prvenstvu 2022), veslače i tekvando-iste, ovdje vidimo potencijal od bar 3 (da budemo krajnje skromni) a moguće i 5 medalja za Srbiju (da budemo eto, umjereni).
U toku je Mundobasket 2023. gdje Srbija traži prolaz među 5 i direktan odlazak u Pariz. Srpske košarkašice su već u orbiti olimpijskih kvalifikacija, a iza sebe imaju bronzu iz Rija i 4. mjesto u Tokiju. Ovo znači: piši jednu, a pamti dvije medalje za Srbiju u košarci. A ako me neko kritikuje da sam previše optimističan, reći ću: ne zaboravite basketaše 3×3 !
Srbija ima odbojkašice koje su već rezervisale neku od medalja tamo u Parizu, kao svjetske šampionke i evropske (dok ovo pišem) vice-šampionke. Odbojkaši su propustili i Rio i Tokio, a znamo svi da imaju potencijal za završnicu svih svjetskih takmičenja. Dakle pišemo jednu a pamtimo dvije.
Upravo je završeno Svjetsko prvenstvo u atletici. Ivana Vuleta je superiorni prvak svijeta. Angelina Topić je treća skakačica Evrope. Andrea Vilagoš u bacanju koplja ima sličan potencijal. Ivanina koleginica iz dalja Gardašević već ima olimpijsku normu. Amin Sinančević je finalista i mundijalskog i olimpijskog finala iz prethodne dvije godine. Dakle, ako mene pitate, i ovdje pišite jednu a pamtite dvije medalje.
Počeo je US open. Šta da kažem što već ne znate? Pišite i pamtite bar jednu, i to onu zlatnu olimpijsku medalju koju Nole još nema. Mislite da je kasno? Sjetite se Mesija i Katara, i nemojte da polemišemo da li je Đoković na tom nivou.
Vaterpolisti su na posljednjem prvenstvu svijeta bili četvrti. Brane zlato sa posljednje dvije olimpijade. Bilo bi sramno pratiti sport i biti navijač Srbije a ne računati na delfine i njihovu još bolju igru dogodine nego ovog ljeta u Fukooki.
Gdje smo ono stali? Najmanje tri medalje iz borilačko-veslačkog svijeta. Najmanje jedna košarkaška, jedna odbojkaška, jedna atletičarska i jedna vaterpolo medalja. Pa onda, toliki teniseri, ali najmanje jedna medalja od Najvećeg. I tu vidim 8 medalja onako kad najskromnije brojimo.
Pri tom, ne znam koliko, a znam da će ih biti, dolazi od srpskih strijelaca. Pri tom, nijesam uzeo u obzir šta je sve u srpskom sportu izvan ovog fokusa koji gleda ka najboljima? U kom stepenu podizanja kvaliteta su naši rukometaši i rukometašice koji će ove zime tražiti prolaz ka Parizu preko svjetskog/evropskog prvenstva koje ih čeka oko nove godine.
Eto zašto mislim da je pred Srbijom rekordna berba olimpijskih medalja. A kakav je značaj toga pogledajte u jučerašnjem izdanju mog izveštaja sa Divljeg Zapada.
P. S.
Ne pišem o Crnoj Gori. Srebro iz Londona crnogorskih rukometašica je istorijski uspjeh koji će se, bojim se, teško ponoviti. Vaterpolisti su odavno zaslužili olimpijsko odličje, i oni su najbliži medalja u Parizu od svih sportista iz Crne Gore. A koliko je to realno blizu, znaćemo ove zime kad krenu evropska i svjetska takmičenja u vaterpolu i prilika za olimpijsku kvalifikaciju „ajkula“. To pišemo, a pamtimo Mariju Vuković.
Do čitanja u sljedećem broju.
