Krivokapić se očajnički trudio da prosrpskom biračkom tijelu objasni da on nije ostrašćeni antisrpski histerik. Čemu onakav napor, to nikom nije jasno, jer ko bi zaboga sa gramom razuma u to mogao povjerovati?! A onda baš sve to od čega se branio, demonstrirao je u dvominutnom nacističkom blic-krigu. Nije izdržala ”leđenda”, to njemu krene iz duše, spontano, lako.
Groteskno je djelovao nastup Ranka Krivokapića na sjednici Vlade. Dovoljno je dugo na sceni, znamo mu domete i karakteristike, ali nas ipak uvijek iznenadi raskošem svog atisrpskog sentimenta. Mora mu se priznati rekorderski mentalitet i postojanost u tome. Iz nastupa u nastup pomjera granice. Međutim, nije to najznačajnija crta njegove biografije. Objektivni biograf će u njemu, a prije svega ostalog, vidjeti da je 20 i kusur godina bio pouzdani ”držač vreće” enormnom lopovluku. Prosto, nema mekšeg opisa za to što se dešavalo. Sve to sporo, na kašičicu dobija epilog ovih dana. Takođe, a možda i gore od prethodnog je to što je ”sljepoočnicom” Krivokapić ispratio ubistva, progone, devastacije, razne tragedije, moralno i vrijednosno razaranje društva… Znamo svi, čuli smo ga nebrojeno puta, o(p)stajao na vlasti zarad ”višeg”, državnog interesa. I tako, mučenički, decenijama. Onako vlastohlepno naelektrisan, pa još svježe i (nezakonito) penzionisan, dao je sve od sebe da bude dio i ove, najnovije Vlade! I ta mu je gramzivost, neko je izvanredno primjetio, priredila urnebesnu ironiju. Naime, Ranko Krivokapić je dio Vlade kojoj će možda najkrupniji politički domet biti potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC. Shvatio je to na posljednoj sjednici Vlade, pa mu je zato i frizura, kad već nije imao zastavu u ruci, bila ”na pola koplja”. Da, život piše romane.
Ranko Krivokapić o istoriji, a posebno o crkvenoj istoriji ne zna (gotovo) ništa. Gruva nasumično opšta mjesta, izlapjele i izanđale trice i kučine kumrovačke proizvodnje, a kao i u većini nastupa gdje mu (hronično) nedostaje argumenata, poziva u pomoć iskustvo. I ono jeste pozamašno, iako se njime nije izgrađivao suštinski, sem za takve politikantske magluštine, uz vrlo iritantne retoričke tvistove, bježanje u rukavce i ono suludo, mantrično ponavljanje dijela već izgovorene rečenice po par puta. A onda kad mu se čini da je najuvjerljiviji, žalosno skliza na elemenetarnu logiku i stropoštava se u besmisao. Ili laž, njemu je svejedno. Dakle, izgleda da su sve te godine iskustva uludo protraćene, bez ikakve nove vrijednosti. A tek istine, ne daj Bože. Da je drugačije, valjda ne bi posegao za onom kosmičkom glupošću da je Pravoslavna crkva u Kneževini Crnoj Gori bila autkefalna, jer je to Ustavom tako bilo definisano. Tačno je da je u Ustavu Kneževine Crne Gore bilo napisano ”Crnogorska crkva je autokefalna”, ali kakvog smisla ima da Ustav države određuje status Crkve?! To bi bar Krivokapiću, onako volterovski nadahnutim, trebalo biti jasno. Ako mu već iskustvo ne pomaže da se s malo više intelektualne suzdržanosti ne ”frlja” raznim istorijskim opservacijama, mogao je makar da pročita sjajan tekst Vuka Uskokovića:
”Upravo sa kraja XVII vijeka, iz 1694, dok još traje Morejski rat, sačuvan je jedan dopis kojim „knezovi i starješine i vas poštovani zbor crnogorski“ obavještavaju kotorskog providura da su, nakon smrti Visariona III, „na mjesto prvije pokojnijeh vladikah“, izabrali i potvrdili vladiku Savatija, „što je bio i do sad povrđen“, a sve to „po zapovijedi preosveštenoga arhiepiskupa Arsenija Crnojevića, patrijarha srpskoga“ (Starine JAZU, tom X, Zagreb, 1887, pp. 24-5). Ovaj dokument predstavlja skoro pa neku pisanu narodnu aklamaciju („da ga smo svikolici kontenti uzet“), koja je sastavni dio ulaska novog episkopa u tron.”
Citat pomenutog teksta (a ima ih još, možda i upečatljivijih), jasno i činjenično otkriva kako su naslednici Svetog Save na ovim prostorima doživljavali svoju pripadnost, te kako su se odnosili prema hijerarhiji jedine i jedinstvene Crkve koju su oni poznavali i priznavali. A sad bi Ranko Krivokapić da ”reformiše”, istorijski zalutale i zabludjele mitropolite crnogorske. Kakva dijabolična ambicija priučenog čovjeka.
Vidjeli ste i to da se Krivokapić očajnički trudio da prosrpskom biračkom tijelu objasni da on nije ostrašćeni antisrpski histerik. Čemu onakav napor, to nikom nije jasno, jer ko bi zaboga sa gramom razuma u to mogao povjerovati?! A onda baš sve to od čega se branio, demonstrirao je u dvominutnom nacističkom blic-krigu. Nije izdržala ”leđenda”, to njemu krene iz duše, spontano, lako.
Danas se svuda u svijetu vrše redovna ispitivanja javnog mnjenja kojima se mjere razne percepcije, kako bi se ocijenile kvalitativne karakteristike ljudi u javnom životu, nekih procesa, događaja, proizvoda… I to se shvata kao vrlo važno, što zaista i jeste, jer se u odnosu na rezultate, utvrđuju različite politike. Kad je Ranko Krivokapić u pitanju, ne moramo da traćimo novac na jedno posebno ”istraživanje”. Naime, u očima prosrpskog tijela u Crnoj Gori, on je nepriskonoveno na prvom mjestu po doživljaju isijavajuće nacionalne srbomržnje. Uostalom, on se tako principijelno odnosi i prema svim ostalim srpskim atribucijama. Iza njega je nekoliko praznih mjesta, pa se onda redom nižu ostali prvaci SDP-a. Da, oni su za njega baš ”prvačići”, jer je upravo on tragično zadojio SDP tim zloduhom. Do balčaka! Rijetko će se ko iz DPS-a probiti blizu vedeta iz SDP-a na toj listi, jer narod i osjeća i vidi da su DPS antisrpski izlivi površni, bez postojanosti i čvrstine. Dočim se kod SDP-a vidi utemeljenost i dubina. A to je, na žalost, već odavno domen psihopatologije.
I na kraju – otjelotvorenje ”prave strane istorije” često se samoukrasi karakteristikom ”antiratne” partije. A zapravo, SDP je sve vrijeme bila aktivna politička učesnica u ratu devedesetih. Da, tačno je, koristili su politička sredstva, ali su bili vrlo posvećeni ratnim ciljevima jedne strane. Nošeni tom inercijom i danas, nakon svih ratova, oni i dalje žestoko ratuju. Svi znaju na koju stranu, odnosno protiv koga. Otud ona zaudarajuća patetika Krivokapića o njemu koji u porodici ima čak i Srbe. Zamislite – čak i Srbe. Kakva arijevska tragedija! Slične nevolje su imali i Pavelić, Budak, Luburić… pa su se ”iskupljivali” Jasenovcom, Pribilovcima, Gradiškom… Nema Krivokapić tu infrastrukturu, ali mu očigledno želje ni strasti ne manjka.
Korto Malteze
