„Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani Istražni centar Lora 1991‒1997 za zatočene srpske i crnogorske civile i vojnike. Sjećajmo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Hrvatske. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi“ ‒ Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske i Ministarstvo obrane Crne Gore“. Ovako bi mogao da glasi tekst na spomen ploči podignutoj u Splitu (EU), na mjestu zloglasnog logora Lora u kome je potvrđena smrt 25 srpskih i crnogorskih vojnika i civila.
Umjesto toga, Ranko Krivokapić i Raško Konjević u duhu pjesme Riblje Čorbe na najprizemniji način stiču poene kod svojih dugogodišnjih poznanika, pred kraj svojih političkih karijera.
Nezakonitim događajem na Morinju, zaboden je i zadnji ekser u dvodecenijski projekat „suočavanja sa prošlošću“. Pored sve priče o legalizmu, još jednom su dokazali da ih ne interesuje ni pomirenje, ni moral, a ni zakoni Crne Gore za koju su na papiru ginuli poslednjih 30 godina.
Logor Morinj je postao simbol nečovječnog postupanja JNA prema ratnim zarobljenicima u nategnutoj priči o crnogorskoj krivici za opsadu Dubrovnika. Uprkos činjenici da iz Morinja niko nije izašao mrtav i da je bio u funkciji svega devet mjeseci, korišten je u propagandne svrhe kao da se radi o – pa Lori iz koje su leševi bacani u more i zakopavani po gudurama Herceg-Bosne.
Da li je trebalo kazniti one koji su kršili konvencije u Morinju? Naravno da jeste. Je li bilo procesa? Jeste.
Da li je to razlog da se zaborave oni Nikšićani koji nisu živi izašli iz Lore? Treba li odgovor?
Zvanična Crna Gora se u svom približavanju Evropi uporno stidila da stavi na dnevni red pitanje crnogorskih žrtava u ratovima. Kao da su ti ljudi sami od sebe uzeli oružje i krenuli u osvajanja tuđih teritorija. A nisu. Pozvala ih je Crna Gora da ispune neku datu zakletvu. Jeste, takva su vremena bila.
Nekom dobronamjernom je sigurno palo na pamet da put ka tom mitskom pomirenju ima smisla samo ako se svako ogradi od svoji nepočinstava. Ali ne. Naša su se multiplikovala, a hrvatska su zaboravljana. Nije bilo briga Ranka i društvo za bol naših sugrađana koji su svije voljene dočekivali u limenim sanducima ili nikad. Milo i Ranko su koristili svaku priliku da se izvinjavaju Hrvatima, ali se nikad nisu izvinili svojim građanima. Milo, jer ih je slao; Ranko, jer ih nikad nije pomenuo.
Ćutala je Crna Gora i kada je u Hrvatskoj podignut spomenik ubici crnogorskog ambasadora Rolovića. Jedna nota i sve je palo u zaborav. Pet godina kasnije, spomenik ustaškom ekstremisti i dalje je tu. Kao i hrvatski ambasador. Ispostava hrvatske obavještajne službe, u Crnoj Gori poznata kao Ministarstvo vanjskih poslova, slala je čak i predstavnike na obilježavanje Oluje. Bio je to šamar, koji i danas bridi. Nedavno je smijenjeni R&R duo postavio ploču i pokojnom admiralu Baroviću. Uz upadljiv izostanak porodice pokojnog admirala. Konjević i Krivokapić se u svojim poslednjim političkim danima ponašaju kao funkcioneri Vlade Hrvatske, ali to izgleda nikoga ne brine.
Ministarska pozicija je privatna prćija, mjesto za ispunjavanje dječačkih snova. I zato je prvo pitanje kako je moguće da ova dvojica i dalje sjede u svojim foteljama, zloupotrebljavaju državne resurse i krše zakone Crne Gore.
Pa hajde da se okrenemo zakonu. Hajde da neko od hiljada pravnika sastavi krivičnu prijavu protiv predstavnika Republike Hrvatske u Crnoj Gori. Protiv Raška i Ranka, ne Adrijana i veleposlanika da se razumijemo. Hajde da ostanu bez bar jedne plate. Biće to bar neki signal da postoji država.
Spomen ploče su regulisane Zakonom o spomen-obilježjima. Zakon striktno predviđa da je postavljanje spomen-obilježja u isključivoj nadležnosti opština. Spomen-ploču je moguće postaviti tek ako je skupština opštine predloži godišnjim planom i ako Ministarstvo kulture da odobrenje na taj plan. Nisam uspio naći podatak da je Opština Kotor, na čijoj teritoriji je Morinj, donijela plan u kome se nalazi predlog za sramnu ploču kakvu su R&R postavili.
Što se ratova tiče, vidio sam da je Herceg Novi uvrstio u plan spomen-ploču za žrtve deportacija. A i takva odluka je donijeta tek nakon što je DPS zbrisan iz novske vlasti. Oko spomen-ploče za žrtve deportacija se i pisalo mnogo, o ovoj niko.
R&R su spomen-ploču postavili bez odgovarajuće odluke Opštine Kotor, bez odobrenja Ministarstva kulture i bez saglasnosti Vlade da se ploča može postaviti za događaj koji se desio prije manje od 50 godina. Time su prekršili skoro svaki član zakona koji je potpisao Ranko Krivokapić, tadašnji predsjednik Skupštine.
Krivična prijava treba da obuhvati i kotorsku policiju koja je sprečavala građane koji su se protivili kršenju zakona, a ne one koji su kršili zakon postavljanjem ploče.
Sasvim sporedan detalj, ali ploču su zajedno postavila dva ministarstva koja nemaju veze s drugim. Sa hrvatske strane Ministarstvo obrane, a sa crnogorske ministarstvo vanjsko. Čak ni hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova nije htjelo da učastvuje u ovom pravnom nasilju.
Dakle R&R su kršeći sve zakone Crne Gore organizovali privatnu manifestaciju i tom prilikom zloupotrebili i Vojsku Crne Gore, kao i sve državne resurse koji su im bili na raspolaganju.
Najmanje što se može uraditi je da im se naplate troškovi, a jedino normalno da im se ne dozvoli ulazak u zgrade u kojima su ministri u ostavci i kao i svima koji su učestvovali u besprizornoj privatizaciji države.
Iako znajući navike naših političara, najviše bi zaboljelo po džepu. Pa dajte da im se naplate tih smiješnih 2.000 evra. Dajte nam privid da ova država uopšte postoji.
Dajte nam nadu da je crko R’n’R kad ga svako svira.
Nebojša Babović
