
Nastaviću gde sam stao prošli put – s pregledom utisaka koji su na nas, mlađu publiku, ostavljali solisti Beogradske opere osamdesetih. Još jednom da napomenem da ova sećanja nisu nikakav konačni i sveobuhvatni estetski sud o bilo kome, već samo svedočenje o ukusu mlađeg dela publike iz osamdesetih. Mladi ljudi oštro sude, pa su takve i ocene koje slede.
Naravno, te ocene ne predstavljaju nepoštovanje ničijeg truda i posvećenosti – a oni su ogromni kako bi se stiglo samo do toga da se izađe na pozornicu i pusti glas. Ali, umetnost je surova gospodarica: računa se samo ono što je uspelo, samo ono što je prekoračilo granicu između „ne valja“ i „valja“. A muzika je, povrh svega još, i takav soj umetnosti da se u njoj svaka, pa i najmanja greška čuje.
(Ne računam, naravno, „avangardne“ koještarije, u kojima se više proizvodi buka nego muzika. „Dobro je poznata činjenica […] da Šenberg [prilikom slušanja interpretacije svojih dela – S. A.] nije ni primećivao kada je neko svirao pogrešne note“. „Gal je studentima muzike pustio snimak trećeg klavirskog komada iz Šenbergovog op. 19, zajedno sa snimcima na kojima je sam nasumično `lupao` po dirkama klavira. Studenti su imali zadatak da identifikuju muzički `original` i odvoje ga od nasumične buke koju je stvorio sam Gal. Tačan odgovor je dalo samo dvoje studenata – a i oni su odmah izjavili da su odgovorili slučajno“. Dakle, kakav su utisak ostavljali naši operski prvaci, početkom osamdesetih?
* * *
Počeću od soprana. Za dve pevačice je znala najšira publika, zahvaljujući njihovim čestim gostovanjem na TV: za Radmilu Bakočević i Milku Stojanović. Ali ova mlađa redovna publika, kojoj smo i mi pripadali, nije ih previše volela.
Radmila Bakočević pevala je suvo i stegnuto, bila je često previsoka u intonaciji, a u najvišem registru zvuk koji je ispuštala više je ličio na kontrolisano vrištanje nego na pevanje. Verujem da je ona nekada zvučala znatno bolje (pevala je od 1955). Ali, početkom osamdesetih, u njenim nastupima bilo je više neopravdane arogancije nego belkanta.
Nismo je voleli ni zbog njenog muža, koji je smatran funkcionerskim birokratom. Ipak, Bakočevićka je u ulogama zloća bila više nego prihvatljiva. Sasvim joj je, recimo, pristajala uloga ledi Makbet – ta je predstava (premijera 23. decembra 1981), zapravo, bila jedna od boljih (Makbeta je pevao Dušan Popović, kome je takođe uloga odgovarala, Aleksandar Veselinović je bio Banko, pa se čak i Milence Petrović prilično dobro nosio sa Makdafom…).
Milka Stojanović imala je topliji i mekši glas od vokalno rigidne Bakočevićke, ali u ono malo nastupa u kojima sam je gledao (pevala je ređe od Radmile) ostavljala je utisak intonativne neurednosti, ma o kom registru da je reč, dok bi najviše tonove na kraju arije samo ciknula.
Posle toga bi joj, po pravilu, jedna starija žena, koja je uvek sedela na drugoj galeriji, skroz desno, vikala „bravo“ i „bis“, i bacala joj cveće (što se u Narodnom pozorištu gotovo nikada nije radilo, osim baš u izuzetnim slučajevima). Ali, mi smo tu ženu i inače smatrali ćaknutom, te je stoga ona ostajala usamljena u svom oduševljenju Milkom. Taman posla da ponovo slušamo „nabadanje tonova i cijuk priklještene voluharice“.
I za Stojanovićku verujem da je nekada mnogo bolje pevala (u operi je bila od 1962). No, prilično sam skeptičan prema mnogim legendama o njenim „velikim internacionalnim uspesima“. U to vreme nije bilo interneta, pa su se priče o „osvajanju publike“ u inostranstvu daleko teže mogle proveriti. Danas je drugačije.
Recimo, Nova S nedavno je za Milku Stojanović ustvrdila (zapravo, odnekle prepisala) da je „ovenčana nagradom Golden Voice (Zlatni glas) časopisa Opera News u Njujorku, publika i javnost Amerike svrstali su je, zajedno sa Renatom Tebaldi, Mariom del Monakom i Benjaminom Điljijem, među četiri najlepša glasa sveta“.
Međutim, čak i najjednostavnije pretraživanje interneta odmah pokazuje nepouzdanost ovakvih sudova. Stranica Vikipedije o ovom časopisu ne pominje ni da postoji takva nagrada, a ni pretraživanjem u arhivi samog magazina ne može se doći do makar nekog sličnog podatka o Milki Stojanović – što je isključeno ako je takva nagrada ikad postojala, ili išta značila.
Takođe, u istom tekstu Nova S kaže da je „Međunarodni biografski centar u Kembridžu čak dva puta, 2007. i 2017. godine, uvrstio Milku Stojanović u stotinu najvećih muzičkih umetnika sveta, a 2011. u sto najvećih profesionalaca sveta“.
Ali, „Međunarodni biografski centar“ poznata je adresa za uzimanje para lakovernim sujetnicima, gde svako za par stotina dolara može da dobije titulu koju poželi. Na netu o toj šemi prevare odmah izlazi odrednica iz Vikipedije , ili na srpskom, pa je pravo čudo da iko još pada na takve koještarije.
Sve te naracije o „velikim internacionalnim uspesima“ naših operskih veličina valja ipak uzimati cum grano salis. Neke od njih su lovačke priče samih diva, a neke su podmsevajuće izmišljotine mlađeg dela publike (o čemu će biti reči u 3. nastavku) koje je, valjda, neki neveža posle uzeo za ozbiljno.

Recimo, za Radmilu Bakočević tvrdi se da je „u milanskoj Skali i Metropoliten operi“ imala „nastupe koji su je proslavili“,da su joj
„u Milanskoj skali vrata uvek bila širom otvorena“, na RTS se za nju kaže da „skoro lakonski govori o nastupima u njujorškom Metropolitenu, milanskoj Skali, o svetskim metropolama gde je najčešće pevala premijere“, piše se kako je „nastupala po cijelom svijetu, od Metrolitena do Boljšoja… ali joj je najizazovnija uvijek bila… – Milanska Skala! Čini mi se da je to, ipak Skala… – kaže Radmila Bakočević“.
Međutim, danas su na internetu dostupne arhive milanske Skale, iz kojih se lepo vidi da je Bakočevićka, u celoj svojoj karijeri, tamo pevala svega četiri puta: dva puta Normu (31. decembra 1972. i 5. januara 1973), i dva puta Tosku (20. i 31. decembra 1974), pri čemu je jednom bila zamena za Grejs Bambri, koja je u poslednjem trenutku otkazala nastup (što se vidi i iz afiše, gde je rukom precrtana Bambrica, a dopisana Bakočevićka).
Naravno, ni to nije za potcenjivanje – nije mali uspeh pevati glavnu rolu u Skali (Stojanovićka ima nula nastupa). Ali, sve je to kilometrima daleko od palanačkih naduvavanja tipa „vrata su joj uvek bila otvorena“ i „najčešće je pevala premijere“.
Milka Stojanović je, u odnosu na Radmilu, imala više nastupa u Metropoliten operi (Njujork) – ukupno 11, a Bakočevićka 8. Ali, to je dosta skromno prema Biserki Cvejić, koja je, uz 10 nastupa u Milanskoj skali, u Metropolitenu otpevala čak 53 predstave (arhiv ove opere je trenutno u rekonstrukciji, pa podatke navodim po sekundarnom izvoru ).
Od lirskih soprana stalni deo ansambla činili su Radmila Smiljanić, Olga Đokić i Gordana Jevtović. Njih nije pratila fama o „internacionalnim uspesima“, niti su se one tako ponašale. Zato su od publike, kojoj sam pripadao, prihvaćene kakve jesu – solidne pevačice na zalasku karijere, ali koje nose veći deo redovnog repertoara.
Radmila Smiljanić je imala lep i melodičan glas, ali su nam ona i Đokićka delovale nekako prestaro za uloge devojčuraka kakve su Đilda, Margarita ili Mikaela (mi smo tada imali dvadesetak godina, a one po četrdeset; danas više ne mislim da su žene od četrdeset godina matore). Đokićka je pevala „tanje“ od Smiljanićke, i smatrali smo je za nijansu slabijom, dok je Jevtovićka imala prodoran glas, ali sa previše izraženim vibratom, što je znatno kvarilo opšti utisak. Bila se i po sredini dosta zaokruglila, te je u ulozi paža (Bal pod maskama) delovala smešno, kao „dete–kreten“.
Od mecosoprana, najlepše je izgledala Dubravka Zubović. Njen glas je bio čist, melodičan, mada donekle i mutan. Ali zapravo, nije bio za operu već za koncerte. Čim bi orkestar malo glasnije zasvirao ona se više nije čula. Jednostavno, teško je mogla da probije zvučnu barijeru koju je ispred nje stvarao orkestar (na koncertima, orkestar je iza pevača – zbog čega i slabiji glasovi više mogu da dođu do izražaja).
Zubovićka zbog toga nije bila za Karmen, ali je bila solidna Adalđiza, i prava je šteta što takvih mecosopranskih uloga (devojaka-suparnica) nije bilo više u klasičnoj operskoj literaturi. Dubravka je lepo izgledala, zadržala je devojčaku liniju i imala dopadljivo lice s izraženim očima, tako da bi ona s takvom spoljašnošću tim ulogama baš pristajala, bez obzira na mane glasa.
I oko nje su se plele legende o „internacionalnim uspesima“ – poznat je slučaj „specijalnog priznanja za ulogu Karmen“, koju je donela sa nekog španskog gostovanja, da bi se posle ispostavilo da je reč o običnoj zahvalnici, koju su dobijali svi učesnici predstave).
Od ostalih mecosoprana valja pomenuti Bredu Kalef i Olgu Milošević. Breda je, početkom osamdesetih, već bila prešla da peva role starijih žena–veštica, što je nekako bilo sasvim u redu. Glas joj je bio snažan, ali s takvom mešavinom preteranog vibrata i tremola da je njeno pevanje zvučalo kao štektanje mitraljeza. Ta „raskokanost“ glasa bila je donekle prisutna i kod Olgice Milošević, mada u daleko manjoj meri nego kod Brede. Olgica je bila zadržala zrelu žensku lepotu i sa dosta strasti je tumačila Karmen, tako da je u toj ulozi uopšte nismo smatrali neprihvatljivom.
Ali, mi smo želeli više da gledamo mlađe pevačice, kojima zaista nije, početkom osamdesetih, davana dovoljna šansa da nastupaju i da se razvijaju. Pored Jovanovićke i Kesićke, koje sam pomenuo u prošlom nastavku, želeli smo više da gledamo, recimo, i Svetlanu Bojčević (Cicović) i Misku Šćepanović. One su tada bile mlade i u punom naponu snage, i prava je šteta što baš u to vreme nisu imale priliku da više pevaju. Bojčevićka je posle ipak nekako uspela da se probije u Narodnom pozorištu (ali ja sam tada već prestao da budem redovni posetilac opere), dok se Šćepanovićka negde izgubila, i o njoj više nema čak ni tragova na netu.
Slobodan Antonić
Izvor: Stanje Stvari