Aleksandar Ćuković, (Foto: Pečat)Pojava Aleksandra Ćukovića na društvenoj i književnoj sceni Crne Gore donela je ili bar nagovestila dugo očekivani preporod duboke i estetski uzvišene, a nadasve slobodarske misli, nekada tipične za Crnu Goru. Postao je jedan od predvodnika nove generacije intelektualaca i stvaraoca koji sa Njegošem, Pekićem i Lubardom dele isto zavičajno poreklo i koji su spremni da hrabro, bez obzira na sve prepreke i usputna saplitanja, hodaju njihovim putem. Aleksandar Ćuković rođen je u Nikšiću 1991. godine, diplomirao je a zatim i magistrirao politikologiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Piše prozu, poeziju, eseje i književnu kritiku. Potpredsednik je Udruženja književnika Crne Gore i glavni urednik književnog časopisa „Stvaranje“.
Neka dela ovog autora, pre svih „Pisac u kupatilu“, „Kad skidaju krila“ i „Konture horizonta“, ocenjena su kao ona koja u književnom smislu nose autentičnu notu, ali i redak kvalitet, što je bio razlog da nedavno bude promovisan u člana žirija prestižne Andrićeve nagrade, i to kao najmlađi član žirija u dosadašnjoj istoriji dodele tog priznanja.
U kritici društva, odvažan i tačan, ali i odmeren, bez olakog potezanja reči koje bez razloga mogu da zapale vatru. Na delu, jedan od najčvršćih branilaca identiteta. Ćuković u intervjuu za „Pečat“ govori o dugo očekivanom popisu stanovništva u Crnoj Gori, čije ćemo rezultate, po svemu sudeći, dobijati na parče, selektivnim objavljivanjem u narednim mesecima, ali i o mnogim drugim temama vitalno značajnim za državu i narod.
Posle mnogo peripetija popis stanovništva u Crnoj Gori je zvanično završen. Kako ste dočekali kraj popisa i prve preliminarne rezultate?
Popis je rutinska stvar i sva fama oko njega bila je, u suštini, neprimjerena. Bespotrebno je prijećeno bojkotom. Građani su, za razliku od političara, pokazali zrelost i ignorisali sve one koji su imali namjeru još jednom odigrati na kartu tenzija. Prvi preliminarni rezultati nijesu me iznenadili. Pojedini procesi su samo prevedeni u statistiku i to je bio, rekli bismo, logičan slijed. Sada se, kada je riječ o Crnoj Gori, stanje samo konstatovalo. Dijagnoza je tu, a glavno pitanje jeste hoće li uslijediti liječenje.
U kojoj meri je politički pad Mila Đukanovića bio preduslov za početak bilo kakvih suštinskih promena u Crnoj Gori, pa i za sprovođenje valjanog popisa?
Pad Mila Đukanovića bio je nužan, ali ne i jedini preduslov kako bi se na horizontu ove naše sumorne stvarnosti ukazali počeci onoga što bi u krajnjem moglo voditi suštinskim promjenama. Prošlo je izvjesno vrijeme i kada se sumiraju utisci, čini se da, sem slobodnijeg i rasterećenijeg tretiranja političkih tema u svakodnevici, odnosno relaksiranijeg doživljaja same vlasti, građani Crne Gore nijesu osjetili neke značajnije transformacije. Trezveno je ne očekivati promjene preko noći. One će nastupiti tiho, spontano, onog trenutka kada obični građani na pomen Mila Đukanovića budu zastajali u dilemi da li je riječ o političaru ili pak čuvenom reditelju i scenaristi. Čvrsto vjerujem da će doći i taj dan. To je, uostalom, dužnost svih nas.
Rezultati popisa koji otkrivaju identitetsku strukturu građana tek se očekuju. Ipak, već se spekuliše da je procenat građana koji govore srpskim jezikom kao maternjim iznad 50 odsto. Ako se to potvrdi, da li očekujete da će srpski dobiti status zvaničnog jezika u Crnoj Gori, što bi, uzgred, bila i obaveza Crne Gore i po međunarodnom javnom pravu i po statutu EU, ili očekujete opstrukcije o tom pitanju? Da dodam: opstrukcije i pre i nakon objavljivanja rezultata koji se odnose na to?
Političke igre dozvoljavaju sve i sve biva moguće za igrače koji se odvaže na tu vrstu avanture. S druge strane, jezik nije igračka i nikakve političke deklaracije, odluke, propisi ili statusi, ukoliko ima dovoljan broj istinski vjernih slugu, ne mogu ga umanjiti ili unakaziti. Zar Crna Gora nije živi primjer tome? Srpski jezik u Njegoševoj i Vukovoj zemlji ne pokazuje žilavost nego životvornost. Dakle, strah za sudbinu srpskog jezika ne stanuje na takvoj mikroadresi niti je u rukama kojekakve prolazne birokratske klauzule. Srpski jezik je ugrožen jer jezici malih naroda što zbog tehnologije, a najviše zbog kaćiperstva i neosviješćenosti gube broj govornika. To znači da se dug svakog od nas pojedinačno, od danas pa zanavijek, naziva srpski jezik.
Od litija, preko pada Mila Đukanovića, do popisa, redom su se urušavali mnogi temelji onog što kolokvijalno poznajemo kao „antiistorijska Crna Gora“. Ipak, mnogi su mišljenja da ni značajni faktori izvan, kao ni brojne političke strukture unutar Crne Gore, neće odustati od takve politike?
Nijedna priča koja ima potencijal da razdvaja i dijeli neće biti olako odbačena, pa ni ta! Podjela je konstanta crnogorskog društva i nigdje kao u njemu ne može se pronaći toliko goriva za nju. Pune tri decenije se bivši režim grijao na tom i takvom gorivu. Trodecenijska zima u Crnoj Gori nasilno je dovučena i isto tako nasilno održavana. Građanin, pojedinac, ne treba da smetne s uma da se zima ne dočekuje u šortsu i papučama. To je, prije svega, stvar kulture i ukusa.
Kako biste ukratko objasnili prirodu podela u Crnoj Gori? Da li je to primer ideološko-političke podele uz veliki upliv strane imperijalne agende? Takođe, kako se ta podela odražava svih ovih godina na svakodnevni život?
Ukoliko bismo, nekim čudom, eliminisali spoljne i unutrašnje faktore, ideološko-političke ili pak dinastičke, rodbinske i porodične, opet bi u genetskom kodu naroda na ovom podneblju ostalo dovoljno razloga da se on, bez mnogo muke i razmišljanja – podijeli. Sve crnogorske podjele rođene su iz jedne jedine, majke svih podjela, koja se začela u umu. U skladu sa tradicijom nadjenuto joj je muško ime – kompleks superiornosti. Hvala raspolućenosti, što mi i dalje možemo da ređamo pitanja, čas naša, čas ovoga koji ćuti u nama, potpuno podijeljeno, pa i o podjeli. Što se svakodnevnog života tiče, raspolućenost crnogorskog društva je zanimljiva sa više aspekata, pa se, pored psihološkog, sociološkog, filozofskog, istorijskog, politikološkog, antropološkog, javlja i institucionalni aspekt. Preciznije, riječ je o društvu u kom svaki pojedinačni slučaj kompleksa više vrijednosti po automatizmu ima tendenciju institucionalnog organizovanja i djelovanja.
Šta očekujete od srpskih stranaka u nedavno ustoličenoj vladi Milojka Spajića? Koji je domet srpskih stranaka u vladi, i šta će biti njihov prevashodni cilj, uzimajući u obzir najpre interese populacije koju predstavljaju?
Očekujem da će srpski narod u Crnoj Gori konačno dobiti mogućnost jednakih, ni većih ni manjih šansi nego što imaju ostali narodi.
Kakav je vaš stav o Pokretu Evropa sad? Nije zgoreg pomenuti da je PES, zvanično najbrže rastuća stranka u Evropi ako posmatramo progresiju broja članova, ujedno jedina stranka na Starom kontinentu koja je kao debitant pobedila i na predsedničkim i na parlamentarnim izborima, pride nastupajući samostalno. Šta su oni: fenomen sam po sebi; buđenje neke nove snage u CG, ili posledica svega sa čim je CG suočena poslednjih 30 godina?
Uzroke takvog uspjeha PES-a treba tražiti u svemu što je Crnu Goru snalazilo prethodnih nekoliko decenija, ali i u mentalitetskoj crti naroda ovog podneblja. Građani Crne Gore su umorni od svega, a najviše od nepravde i lažnih obećanja. Prvi koji im je nešto ponudio – dobio je šansu. Da li će je i na koji način iskoristiti, ostaje nam da vidimo. Na umu treba imati i to da će se stvari mnogo brže odvijati nego što je to bio slučaj u prethodnom periodu kada su sve poluge bile koncentrisane u rukama jednog čovjeka, eventualno nekoliko ljudi bliskih njemu.
Crna Gora, pored identitetskih problema, ima i velike ekonomske probleme. Nezaposlenost je i više nego dvocifrena, javni dug je gotovo šest puta veći nego 2006, ili – današnjih 4,08 milijardi duga, spram 700 miliona od pre 16 godina, dok obim stranih investicija nije ni približno dovoljan. U kom pravcu bi mogla da se kreće ekonomija Crne Gore?
PES je došao na vlast isključivo na priči o ekonomiji i finansijama, u širokom luku zaobilazeći identitetske teme i teme oko kojih se ne postiže najširi mogući konsenzus. To je jasna poruka koju je narod poslao političarima. A poruka koju turizam šalje našoj ekonomiji jeste da je opasno gledati u nebo i moliti se da u januaru padne snijeg, a da u julu ne padne kiša. S druge strane i virus korona je pokazao da ne mora biti ni do padavina. Ključ za stabilnost je u proizvodnji, dakle industriji i poljoprivredi.
Prvi objavljeni rezultati popisa otkrili su rak-ranu svih regionalnih država, a to je ogromna depopulacija. Ona u Crnoj Gori, istina, nije izražena kada je u pitanju ukupan broj stanovnika, ali ukazuje na ogromno populaciono pražnjenje severa države. Ima li načina za, uslovno rečeno, biološki spas Crne Gore, van Podgorice i mimo Primorja?
To je najopasnija i najjezivija informacija koju nam popis daje. Istina, za nju nam popis i nije bio potreban, on ju je samo konstatovao. Riječ je o toliko očiglednoj stvari da je najprostiji uvid u brojno stanje po osnovnim školama na sjeveru zemlje dovoljan da bi se izveo nedvosmislen zaključak. Dakle, problem ne počinje proglašenjem rezultata popisa. Decenijama niko ništa ne preduzima.
Važite za jednog od najperspektivnijih književnika i uticajnijih intelektualaca ne samo u Crnoj Gori nego i šire. Kakav je uticaj umetnika, a kakav akademske zajednice na savremenog čoveka?
Umjetnost, konkretno književnost, nema ulogu kakvu je zauzimala nekada. Čovječanstvo je otuđeno, nezainteresovano i površno. Ovo je vrijeme instant rješenja u kome je brzina neprikosnoveni gospodar, a umjetnost traži mir, posvećenost, traži pauzu i predah, traži čovjeka. Što se inteligencije tiče, nekada je frekventna bila sintagma „poštena inteligencija“. Vremenom je (p)ostala poštena jedino sama sebi. Stoga držim da „Neverne bebe“ nijesu u pravu kada pjevaju „kurva sudbina“ – kurva je inteligencija.
Koje naredno književno delo publika od vas može da očekuje?
Uskoro iz štampe treba da izađe moja knjiga eseja „Teror razonode“.
Nikola Trifić
Izvor: Pečat
