Ako je partijsko kormilo držao samo jedan čovjek, nije ni fer da ode sad kad su se zakucali u santu leda
Ima u filmu o Boru Miranoviću jedna dirljiva scena. Boro prezentuje svoj iskovani mač, težak, oštar i svemoćan. U želji da istakne i mač i sebe, epski nadahnut, Boro ustvrdi kako tim mačem može čak i nakonvanj da presječe na pola. Kaže, može kao od šale, a sad bi vjerovatno rekao “piece of cake”.
Ali na potpitanje zašto to ne izvede, zašto ne presječe taj ogroman i težak nakovanj na pola, Boro daje fantastičan odgovor u duhu najbolje edžit strategije: “Žao mi nakovanj!”. Dakle, može on to, lagano, ali neće da čini štetu. Ostalo je da mu vjerujemo na riječ.
Više se vjeruje Boru na riječ da može tim mačem da presječe nakovanj, nego što se Milu vjeruje da se povukao sa mjesta predsjednika DPS-a. Čak je i Ivan Vuković najavio “ostavku”, kao da mu je dosadilo da bude gradonačelnik, kao da je sit svega. Dakle, svega nekoliko dana prije nego što će se predložiti i izabrati novi gradonačelnik Podgorice, Ivan koji je upirao svim silama da produži mandat, daje ostavku. Loše odglumljena predstava.
Mogu ljudi koliko hoće da pokušavaju da slavno odu. Ali kad je već kasno, kad su sve prilike propuštene, njihov odlazak se pretvara u komediju, jer prevelika želja da se predstave kao dostojanstveni i ozbiljni, lako pređe granicu neozbiljnosti.
Da je Đukanović htio da spasi DPS, da je htio da svojoj partiji pomogne, povukao bi se par dana nakon 30. avgusta. Novi, mlađi i ne toliko ukaljani ljudi mogli su da preuzmu DPS, pa da se makar nešto promijeni, a ne samo da se redizajnira logo i uradi nova knjiga standarda za dizajn.
DPS je svoju moć crpio iz lika Mila Đ, a sad, kada i ako kormilo preuzme Danijel Živković, ima da se znoji kad god mu zazvoni telefon, biće u frci da nije gospodin M. Jer, ajde majčin sine kaži njemu “ne” nakon svih ovih godina koje su počinjale januarom. Ali Živković djeluje kao najbolji od svih najgorih DPS nasljednika i klonova. Jedan od rijetkih koji nije ispadao iz krivina prilikom pojavljivanja u medijima. Dobro je pazio što govori. Živkoviću je najveća mana što je u DPS-u, što nije u nekoj drugoj partiji, ili makar svojoj novoj partiji. Ostaje pitanje koliko će se pitati u buduće.
Ako je partijsko kormilo držao samo jedan čovjek, nije ni fer da ode sad kad su se zakucali u santu leda. Izgleda da je brod zvani DPS imao samo jedan čamac za spasavanje, čamac u koji može da sjedne samo jedna osoba. Izgleda da to ne kapira niko osim dosadašnjeg kormilara. Ili možda to shvataju, ali ne smiju javno da priznaju.
Sledeći ko preuzme kormilo, ima da zvižduće od sreće kao Mickey Mouse u prvom crno bijelom crtanom filmu, dok voda lagano, ali sve više i više prodire u brodske prostorije. Otuda i čudi gromoglasan aplauz Milu prilikom povlačenja sa funkcije predsjednika partije. Svi aplaudiraju velikom porazu. Aplaudiraju čovjeku koji ih je u siguran poraz odveo.
DPS je nastao kao čedo Komunističke partije. Iz DPS-a nastao je SNP. Dalje je SNP produkovao nekoliko partija. Neke su preživjele, neke se bore i dalje. Možda je vrijeme da opet iz DPS-a krene nešto novo, jer, sve i da tu ne bude nekog prevelikog potencijala, sam izlazak ljudi iz DPS-a stvorio bi toliku prašinu i pažnju medija da čak i kad bi najveći autsajderi izašli, bilo bi to pametno grabljenje pažnje u pravom trenutku.
Pitanje je ima li takvih odvažnika, jer, zna se odavno, da ko god je iz DPS-a izašao, nije dobro prošao. Zato će DPS trajati dok posljednji ne ugasi svijetlo, ili dok potpuno ne potonu i ne zaglave se u mulju političkog podmorja Crne Gore.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
