U vremenu kada je pisana riječ postala opasna, a društvo u strahu od suočavanja pobjeglo u neutralna, bezbojna prostranstva, pisac i politikolog dr Aleksandar Ćuković za Žurnal govori o naličju savremenog trenutka, o kulturi koja je postala talac podjela, politici bez vizije, eroziji dijaloga i svijetu koji je pristao na civilizaciju bez pisca.
Razgovarao: Milorad Durutović
Kako danas vidite stanje crnogorske kulture? Da li ona uspijeva da otvori važna društvena pitanja ili je i sama postala talac političkih i ideoloških podjela?
Često pomišljam da smo u ovoj raspolućenosti i sveprisutnom strahu da se kome ne zamjerimo uspjeli da izgubimo i svijest o tome šta kultura zapravo jeste. U strahu od kenselovanja, kolektivno i samovoljno izbjegli smo u neutralna, bezbojna i plitka prostranstva u kojima se zadovoljavamo ulogom statiste u sveopštem performansu. Tekst je postao opasan i zato smo uprtili stikere, boje i oblike i neumorno plešući i ćuteći grabimo da mu pobjegnemo. Međutim, ovdje tekst nije vuk, ali mi jesmo Aska. Nije teško pogoditi kome. Teško je, gotovo nemoguće, vratiti riječima njihovo značenje. Istorijski, što smo dalje od sebe sve brže plešemo. Nema sumnje da će se ova igra u koju smo upali završiti jednim dobrim vatrometom jer jezik vatrometa jeste lingua franca.
Da li crnogorska politika danas ima jasnu viziju budućnosti ili se uglavnom svodi na dnevnopolitičke sukobe, identitetska pitanja i borbu za vlast?
Ne samo da ne možemo uočiti viziju, nego ni vizionara nema na vidiku. Sve je instant, pritom lično i sujetno. Zamislite kada bismo u ovom globalnom vrtlogu, ovako mali bili složni i nastojali da energiju koju upotrebljavamo za razjedinjavanje, spletke i sitnosopstveničke pobjede, upotrebimo za nešto što je suština. Primijetićete da je sve manje stvari koje ostavljaju posljedicu. Fokus je uvijek na nekim iscrpljujućim stavkama koje ne ostavljaju trag, sem finansijski. Popularne agende u politici svode se na rasipanje pažnje i energije, iznalaženje neprijatelja i održavanje krupnog kapitala. U pauzama, naravno, smijemo se istini, pravdi, slobodi, dostojanstvu, poštenju, skromnosti. U tom i takvom sveopštem veselju, ko može misliti o viziji budućnosti? Izlaz ne postoji sve dok mislimo da se ozbiljna država gradi od izbora do izbora. Nama je prijeko potrebna višedecenijska strategija; nadpartijski i nadstranački konsenzus koji bi obuhvatio obrazovanje, kulturu, ekonomiju, demografiju i zeleni razvoj. Stanje permanentnog početka kom su Crnogorci inače skloni djeluje parališuće. Kada bismo imali dugoročnu viziju i strategiju koja je toliko snažna da mora nadživjeti političke cikluse, političari bi morali da budu samo operateri jednog šireg cilja, a ne često nepromišljeni gospodari sudbine ovog društva. Bez tog temeljnog plana, čiji uslov su dijalog i konsenzus, plašim se da ćemo ostati samo gledaoci u sopstvenom filmu, dok nam vrijeme i ljudi nepovratno ističu.
Koliko pisac može da utiče na društvo i javno mnjenje? Ima li književnost snagu da prevaziđe podjele koje politika često produbljuje?
Pisac više ne može mijenjati društvo. Neko će reći da nije nikada ni mogao, ali sa tim nijesam saglasan. Onaj koji je demistifikovao sve autoritete, koji je prizemljio sve careve i kraljeve, uzdigao seljake i prosjake do zvijezda, stvorio najljepše svjetove, sačuvao prošlost bolje od bilo kog naučnika i dao snagu i smisao onima što zure u ponor, izbačen je iz igre jer je svijet prestao da vjeruje u riječ. Pikseli su pokazali da se bez pisca igra može nastaviti i civilizacija je pristala na takav „dar”.
TV kolumna Aleksandra Ćukovića: Da se razumijemo – Krava, kogo i pomorci
Da li je Evropska unija za Crnu Goru i dalje vizija društva kojem težimo ili je, usljed razočaranja, političkih kompromisa i sporosti reformi, sve više postala predmet skepse? Gdje se završava evropski idealizam, a gdje počinje politički realizam?
-Evropska unija u koju ulazimo, nije ona Evropska unija s početka naše evropske priče. Uvijek valja biti racionalan i možda zahvaljujući baš toj racionalnosti, uz uvažavanje svih mana, trenutno ne postoji bolji mehanizam za ostvarenje uslova za kakav-takav boljitak. Takođe, EU nije livada na koju se može upasti i sa nje uzeti šta kome treba i koliko kome treba. Samo od nas zavisi kako ćemo iskoristiti šanse koje nudi učlanjenje. Plašim se da se naš tradicionalni nemar prema sebi samima ne ispriječi kao suštinska prepreka. Ukoliko tako bude, biće nam sasvim svejedno što smo u EU. Dakle, EU u našem domaćem kontekstu ne treba doživjeti kao neki birokratski cilj ili „briselsku šargarepu”, već kao katalizator suštinske unutrašnje transformacije, kao tačku sabiranja u odnosu na koju bi valjalo da se pozabavimo sobom u vidu dugoročne nacionalne strategije.
S druge strane, Evropa, dakle ne samo EU, nalazi se pred značajnim izazovima. Izgleda da svi drugi kontinenti „znaju šta hoće” (kulturno, politički, demografski, ekonomski), pa stoga na Evropu, kako davno primijeti jedan naš pisac, i gledaju kao na „pročitanu biblioteku”. Evropska misao mora se vratiti sebi. Crna Gora naročito.
Kada pogledate političke i kulturne tokove u Crnoj Gori, šta Vam se čini izvjesnijim: da idemo ka zrelom, pluralističkom društvu ili da se vrtimo u krugu istih sporova, samo sa novim političkim akterima?
Izgleda da je ipak riječ o krugu istih sporova sa novim političkim akterima, jer smo mi posve izgubili sposobnost da budemo u dijalogu. Žao mi je što političari misle da se društvo sukobima i polemikom drži budnim, a ne dijalogom. To je naša grozna zabluda. Međutim, vrijedi se boriti za društvo u kojem čovjek ne mora da bira između istine i pripadnosti, između dostojanstva i koristi, između sopstvenog mišljenja i straha da će zbog njega biti odbačen; za kulturu koja ne služi da potvrđuje naše predrasude, nego da ih dovodi u pitanje; za politiku koja će misliti dalje od sljedećih izbora; za obrazovanje koje neće proizvoditi poslušnost. Prije svega, vrijedi se boriti za povratak povjerenja u riječ i u mogućnost da sa drugim čovjekom razgovaramo, a da ga ne moramo poraziti. Za pravo da stvarnost posmatramo izvan unaprijed zadatih podjela, da sumnjamo u sopstvene izvjesnosti i da u drugom čovjeku prepoznamo sagovornika, bez obzira na razliku. Naša najveća opasnost nije to što smo društvo podjela, nego što su nas ubijedili i navikli da više ništa drugo nije moguće.
