„Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“ (Psalm 137)
Petar II Petrović Njegoš odredio je etiku i poetiku moderne srpske književnosti, pa i čitave srpske kulture. Međutim, svijest o takvom značaju nije egzistirala bez stalnih nasrtaja na njegove pjesničke, duhovne i intelektualne zadužbine.
Prvobitno, nerazumijevanje Njegoševog djela što traje tokom njegovog života i bar pola vijeka nakon njegove smrti, više je posljedica nečega o čemu bi se moglo razmišljati u jausovskom (H. R. Jaus) smislu: ako je estitička distanca između horizonta očekivanja čitalaca i pojave jednog novog djela vrlo velika djelo će u početku ostati neshvaćeno. Premda izrasta iz epske tradicije, premda je u svemu pratio duh romantičarske epohe, u svoje pjesništvo Njegoš je unio erudiciju enciklopedijskih razmjera; pomjerio granice srpskoga pjesništva, što se može pratiti i na nivou versifikacije i na nivou poetske slike; u pjesničkim, duhovnim i intelektualnim dostignućima nastupio s toliko inventivnosti da se prije može reći da i mi današnji tek kaskamo za Njegošem, nego što smo kadri da njegovu svevremenost razumijevamo.
Koliko Njegoša nijesu razumjeli savremenici to dobro potvrđuje njegovo samovanje iskazano nekad u poeziji, nekad u prepisci. „A ja šta ću, ali sa kime ću?/ Malo rukah, malena i snaga,/ jedna slamka među vihorove,/ sirak tužni bez nigđe nikoga (…)/ Moje pleme snom mrtvijem spava / suza moja nema roditelja,/ nada mnom je nebo zatvoreno,/ ne prima mi plača ni molitve“, lamentira Njegoš u Vijencu, dok u jednom pismu očajava: „da mi je da ostavim sve i odem na ostrvo nečesovo“.
Kako se početkom prošlog vijeka počelo formirati pažljivo i pošteno tumačenje Njegoševog stvaralaštva tako se na njegovom koncu, počevši od rušenja njegove zavjetne kapele na Lovćenu, pa tokom devedesetih, ali i kroz prve decenije ovog vijeka, Njegoš stalno razapinje u mrežama zloćudnih interpretacija. (Univerzitetski profesor, senator Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Novak Kilibarda, tvrdio je u govoru u Saveznoj skupštini SR Jugoslavije i u nekoliko emisija na državnoj televiziji Crne Gore da je Njegošev Gorski vijenac najgenocidniji spev u evropskoj književnosti, ali da je autor, zahvaljujući svom velikom pesničkom talentu, „umanjio“ tu genocidnost u svom spevu – Sedam Njegoševih sahrana, Beograd: 2013, str. 38).
Čini se da od praoca Adama nije bilo samljeg čovjeka od Njegoša, što nije prećutana tema među tumačima njegovog djela. O tome upečatljivo pišu Isidora Sekulić i Vladika Nikolaj Velimirović. Oboje saosjećaju s Njegošem, ali i razumijevaju da je iz tog usamljeništva nastala Njegoševa poetska i duhovna kreacija.
Samoća jeste jedan od najvažnijih ključeva za razumijevanje Njegoševog djela. Pritom, ne treba samo uviđati, kako su činili dosadašnji tumači, da je Njegoševo samovanje samo put ka transcedentnom uzdizanju, već imati u vidi i nešto što kaže Oktavio Paz; naime, da se usamljeništvo uvijek oslanja na ambis, na provaliju. Njegoševo raspeće potrebno je, dakle, sagledati u kosmičkoj vertikali, koja obuhvata aposlutno sve od zemlje do neba, od pakla do raja.
Jedan od raspetih junaka iz Gorskog vijenca jeste vladika Danilo, koji nije slučajno prepoznat kao Njegošev alter ego. On je junak nad provalijom par excellence. Takav status raskriva se već na samom početku djela. „Viđu vraga su sedam binjišah, / su dva mača a su dvije krune, / praunuka Turkova s Koranom! / Za njim jata prokletoga kota, / da opuste zemlju svekoliku“.
Ako ne računamo Posvetu, ovim stihovima, slikom usamljenika nad ambisom, počinje Vijenac, i to s inicijalnom napomenom: Viđi.., čime se naglašava da nipošto nije riječ o nekoj apokaliptičnoj ili oniričkoj viziji, koju junak proživljava u „gluho doba noći“, dok „svak spava“, već o nečemu jezivom što jedino može donijeti stvarnost.
To što junak govori „sam sobom“, što ga zatičemo u trenutku budnosti, stražarenja nad plemenom „što snom mrtvijem spava“ reguliše smisao spjeva u cjelosti. Jer odmetanje, izdvajanje iz kolektiva ‒ samovanje u jednom drugom monologu vladike Danila prepoznaće se kao tihovanje, i to u isihastičkom smislu riječi. Riječ je o monologu u kojem Ivo Andrić nalazi onu „strašnu lozinku“: „Neka bude što biti ne može!“. Danilov monolog najavljjuje didaskalija kojom se, takođe, markira „samovanje“. „Među svima kao da je sam“. Ovog puta svi su, kolektiv je, pleme je budno, čekajući odluku, razrješenje hamletovske dileme.
„Vuk na ovcu svoje pravo ima/ kâ tirjanin na slaba čovjeka!“ – kazuje vladika, što se ponekad navodi s pijetetom, iako u njima Njegoš markira značenje negativnih usmjerenja. Riječ je o detektovanju prava jačega, pravu koje vlada među životinjama, dok je čovjeku namijenjena drugačija dužnost: „Al tirjanstvu stati nogom za vrat,/ dovesti ga k poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija!“
U ovom monologu Njegoš ne reguliše pitanje opravdanosti „istrage poturica“, niti se stihovi koji poentiraju monolog: „Neka bude borba neprestana!/ Neka bude što biti ne može!/ Nek ad proždre, pokosi Satana!/ Na groblju će iznići cvijeće za da daleko neko pokoljenje!“ – mogu tumačiti u znaku hermeneutičkog redukcionizma, interpretativne jeresi, kojom se „istraga poturica“ istura kao osnovna tema Gorskog vijenca. Previđalo se često da je Vijenac ep, da prirodu tog žanra nije moguće sagledati iz pojedinačnih djelova.
Ovim stihovima iz Danilovog monologa, kao dramom političkog i etičkog odnosa: pravo (jačega) ‒ dužnost (pravda), Njegoš je težio da ustanovi najviše, univerzalne standarde, a ne da reguliše pitanje lokalne sudbine.
Sama slika ambisa s početka spjeva koji prijeti da uništi „zemlju svekoliku“ otkriva Njegoševe univerzalne intencije, kao što replika Serdara Vukote, što slijedi nakon Danilovog monologa: „Bog sa nama i anđeli boži!/ A evo si udrio, vladiko,/ u nekakve smućene vjetrove,/ kâ o Marču kad udri vještica,/ al u jesen mutnu vjedogonja“ – svjedoči o Danilovom upadu u metafiziku, u transcendentni zanos, što signalizuje i didaskalija: „Vladika se trza kao iza sna“.
Osamljivanje, odmetanje iz kolektiva, molitvenost, tihovanje vladike Danila jeste zazivanje (invokacija) Božije arbitraže, Božjeg prisustva i milosti; jeste, dakle, težnja da se ustanovi komplementarnost ljudskog i božanskog plana, što je važna tema i u Luči mikrokozma. U tome je sadržano i Njegoševe opredjeljenje za Carstvo nebesko. Otuda Njegoš na pijedestal nacionalnih heroja postavlja Obilića, jer njega ne odlikuje samo junaštvo već i hrišćansko mučeništvo. Obilić sebe polaže kao dobrovoljnu žrtvu, što je najviša potvrda Ličnosti, pa makar bila hibrsi koji se plaća glavom.
Njegoševog postavljanja pravde ispred prava, morala ispred politike moglo bi se sagledati iz perspektive našeg vremena, koje i na lokalnom i na globalnom nivou postupa u svemu suprotno, antinjegoševski.
U pravu jačega možemo prepoznati nešto što se danas naziva realpolitika, koja dobrano praktikuje princip: ako si jači onda i tlači. Naravno, riječ je o pricipu svevremenog tirjanstvo, protiv čega se Njegoš podiže nečim što djeluje kao iracionalnost: „Neka bude borba neprestana!/ Neka bude što biti ne može…“ Posebno je važno zarad razumijevanja ovih stihova imati u vidu jedno pojašnjenje Radmila Marojevića. U ovim stihovima nema imperativa, već stihove valja razumjeti u smislu: „pa i da se desi nemoguće“, pa sve da „ad proždre, pokosi Satana“. Kada to uvažimo, onda bolje razumijevamo da Njegoš proklamuje aposlutnu nadu, a to je nada u Božije ispunjenje pravde: „Na groblju će iznići cvijeće“. Drugim riječima: „Vaskrsenja ne biva bez smrti“.
Dabome, poziv na „smrt“ kao fundamentualnu pretpostavku „vaskrsenja“ nije dopustivo svoditi na banalnost biološkog umiranja, već isključivo kao poziv da ubijemo, usmrtimo, nadvladamo, porazimo sopstvenu grešnost.
Milorad Durutović
