Vršnjačko nasilje ne može biti tretirano kao posljedica roditeljske neodgovornosti, eventualnog propusta ili nemara u vaspitanju. Jer ako se politička argumentacija zadržava na takvim ocjenama (što je slučaj našeg premijera), onda je to znak političke nesposobnosti da se rešava problema. Zapravo, to je znak da politički sistem apsolutno ne razumije suštinu problema.
Optuživanje striktno roditelja je domen apstrakcije, čak i predrasude. Niko ne može tvrditi da je uzoran roditelj garancija da će biti dobro i njegovo dijete, ili da je loš roditelj garancija da će biti loše i dijete.
Vršnjačko nasilje je društveni problem, te se tako mora i prepoznavati. Zato je to posao za sistem koji nije apstraktan, nego konkretan ako je funkcionalan. Sistem je izvršni i zakonodavni okvir koji mora da generiše nultu toleranciju na nasilje svake vrste, ali sistem mora da ispita uzroke i obim nasilja i da shodno tome institucionalno reaguje, preventivno, edukativno i sl. Primjera radi, što je neka devijantna pojava više rasprostranjena, to znači da je i tolerancija na nju veća. Tako kontinuitet vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori potvrđuje da je politički sistem tolerantan na problem, upravo ga i ne prepoznaje kao problem. Ali, i sama činjenica da se iza vršnjačkog nasilja, skoro bez izuzetka, traži, pa i izmišlja neka druga, vjerska ili nacionalna osnova, svjedoči da je taj vid nasilja i politički profitabilan i poželjan. Onda je to samo još jedan signal užasa u kome živimo.
Vršnjačko nasilje se ne može posmatrati izolovano izvan opšte atmosfere nasilja i agresivnog društva u kome živimo. Vršnjačko nasilje je specifično po tome što teži da bude vidljivo u nekom socijalnom okruženju. Vršnjačko nasilje je zato slika društva koje je omogućilo da se nasilnik, upravo, kriminalac, vrednuje kao uzor. Vršnjačko nasilje je po definiciji moralni i emotivni poremećaj ličnosti. Prema tome, arhiobrazac vršnjačkog nasilja nije figura roditelja, nego figura nasilnika, kao „junaka” naših dana.
Izvor: Milorad Durutović/Fejsbuk
