U okviru „Trga od ćirilice” sinoć, 18. avgusta, na Trgu hercega Stefana obilježeni su jubileji velikih bitaka – 230 godina od bitaka na Martinićima i Krusima (1796), 150 godina od bitaka na Vučjem dolu i Fundini (1876) i 110 godina od Mojkovačke bitke (1916).
O ovim presudnim bitkama, koje su vođene u različitim okolnostima, ali koje objedinjuje isti etos i ista težnja, a čiji su se jubileji znakovito slili u iste godine, govorili su protojerej–stavrofor mast. Gojko Perović i prof. dr Miloš Ković. Program je vodila Aleksandra Miljanjić.
Govoreći o bitkama na Martinićima i Krusima, o. Gojko je na samom početku naglasio da je rat „jedno veliko zlo i da su bitke nešto užasno strašno što niko ne bi volio da vidi ni u svojoj kući, ni ispred svoje kuće”.
„Sa druge strane”, kazao je on, „ove dvije bitke, upravo – sve bitke o kojima večeras govorimo, odbrambene su bitke i ratovi jedne čestite sirotinje u odnosu na jednu imperiju koja nastupa tako kao da ima pravo, po onoj Njegoševoj: Vuk na ovcu svoje pravo ima. To je filosofija imperije. A filosofija Crnogoraca u bitkama na Martinićima i Krusima bila je filosofija onoga oraha tvrdoga koji je voćka čudnovata, i da se može desiti i da ta imperija polomi zube o koru tog oraha.”
Dakle, odbrambene bitke su prosto jedna nužda koja primorava čak i sveštenike da podignu sablju, među njima prvog Sv. Petra Cetinjskoga, za koga o. Gojko kaže:
„Sveti Petar Cetinjski je jedan čovjek zaista pa skoro izvan istorije, jedan čovjek koji prosto preuzima na sebe djelo nemoguće. Ono što je Njegoš kasnije izrazio, misleći na cjelokupan podvig oslobađanja od Otomanske imperije: Neka bude što biti ne može, to se obistinilo u bitkama na Martinićima i Krusima. Po svim zemaljskim pokazateljima Crnogorci nisu imali šanse da pobijede u tim bitkama. Ali, Sv. Petar je svojom molitvom i svojim stavom uveo silu Gospodnju u tu bitku, potpuno nesumnjivo i očigledno – Gospod je tada djelovao tako da je potpuno iznevjerio ljudska očekivanja, po onoj riječi apostola Pavla da se sila Božija u nemoći pokazuje.
Svečanost u Danilovgradu povodom 230 godina od Bitke na Martinićima: „Sloboda nema cijenu“
Jedna od tih slabosti u kojima se sila Božija u nemoći pokazala jeste snaga crnogorske vojske u odnosu na Mahmut-pašu Bušatliju, a druga nazovi slabost jeste stav Sv. Petra prema Mahmut-paši, kazao je o. Gojko: „Budući pobjednik, koji će Mahmutovu glavu držati u rukama, moli toga čovjeka, dok mu je glava bila još na ramenima – prođi se ove sirotinje. Ali kada vidi da ovaj neće da prođe, nego da hoće da pokori tu sirotinju, onda sveti Petar piše Mahmut-paši riječi koje slobodno mogu da stoje na grbu ili zastavi Crne Gore: Ako je pravda na tvojoj strani, da Bog da prvo zrno mene pogodilo, a ako je pravda na mojoj strani, neka Gospod prosudi među nama. I taj dan se nije još ni završio, a Sv. Petar je držao glavu Mahmut-paše usvojim rukama. I danas se ta glava čuva u Cetinjskom manastiru – ne da bismo se njome gordili, već da bude svjedočanstvo toga da zemaljska sila ne može ništa protiv Božije.”
Zbog svega toga, stav je o. Gojka, ove bitke nisu samo jedne u nizu bitaka, već su svojevrsni biblijski početak novije istorije Crne Gore, prirodni nastavak onoga što se zbilo na samom kraju istorije slobodne srednjovjekovne Zete, a to je štampanje crkvenih knjiga: Psaltira, Oktoiha… – „I onda nije za veliko čuđenje što će prvu veliku pobjedu vojnu, istorijsku, političku nad Otomanskom imperijom izvesti jedan duhovnik, koji nije išao u vojne škole i koji nije imao kada da se uči vojnoj taktici. Ali, Bog je bio na njegovoj strani, taman kao na strani cara Davida protiv Golijata.”
Bitke na Martinićima i Krusima su u isto vrijeme u neposrednoj vezi sa zamahom oslobodilačkog pokreta koji će da uslijedi, smatra o. Gojko, i uvod u ono što će Karađorđe da napravi. Nesporna veza između ove dvojice velikana, osvjedočena kako u pjesmama Sv. Petra i njegovim pismima, tako i u predanjima o Karađorđevim planovima, pokazuje da su njihovi podvizi i stremljenja, kao uostalom i podvizi i stremljenja njihovih nasljednika, bili u suštini jednoznačni i sa jednim krajnjim ciljem vođeni – da se bratski sretnu dvije vojske i da zajedno, pod barjakom na kom je grb Nemanjića, vrate nekada davno izgubljeno političko i državno jedinstvo svom rodu.
Iako su po realnim gabaritima i iz perspektive otomanske, bitke na Martinićima i Krusima zanemarljive, „iz naše perspektive, iz perspektive Cetinjskog manastira i tog blaga koje je štampano u štampariji Crnojevića i ostalo da putuje kroz vrijeme kao svojevrsni zalog za slobodu, na tim mjestima desile su se bitke koje su po meni imale kosmički značaj – odbrane slobode i odbrane Hristovog jevanđelja. Zato je lijepo da se toga sjećamo, da se molimo Svetom Petru kao našem zastupniku pred Gospodom i da onim putem kojim je on išao i mi idemo”, zaključio je o. Gojko svoje izlaganje.
Kao neposredni i osnovni povod za Martiniće i Kruse, ali i za Nevesinjsku pušku, Vučji do i Fundinu – o čemu svjedoče i istoriografija i narodna pjesma – prof. Ković je istakao samoodbranu: Hercegovina se našla u užasom stanju jer je Porta podizala poreze zbog kredita koje je bila dužna da vrati Francuzima i Englezima, i naravno – raja je to morala da plaća.
Ali, istakao je prof. Ković, „ima tu još nešto – to je sećanje na Nemanjiće, i na ono što je bilo starije od Nemanjića. To je ono sećanje za koje je govorio blaženopočivši mitropolit Amfilohije koje kao bodilo bode čovjeka. Za čovjeka tog doba istorija nije akademska disciplina. Svakako da i on želi da zna šta se dogodilo, ali njega ta povest obavezuje , i stalno ga pita: Jesi li u zavetu, ili si ga pogazio? To je ta vertikala koja obavezuje i Sv. Petra Cetinjskog i Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila i knjaza i kralja Nikolu. Dakle, sećanje na sjaj, na slavu, na veličinu, na Dušana, na Savu, o kojima se peva, o kojima se sluša…”Dakle, ono što Srbi u Crnoj Gori i u Srbiji u to vrijeme hoće, tumači nam prof. Ković, jeste stara slava. I zato kada dođu do slobode, oni prirodno utemeljuju svoje zemlje ne na deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, koje se baš u to doba u zapadnom svijetu donose, već na Zakonopravilu Sv. Save. Dakle, zaključuje on – ono što je za ostatak Evrope mračni srednji vek, za nas je to zlato doba.
U isto vrijeme, ove bitke ne možemo da razumijemo ako ne razumijemo kako naš, srpski kontekst, tako i opšti evropski kontekst. U tadašnjoj Evropi ključna politička ideja je nacionalna ideja, a pod njom se tada u Evropi podrazumijevaju prava svakog, i najmanjeg čovjeka, koji nije više kmet, već je punopravni Francuz, Njemac, Italijan… i podrazumijeva se da on voli svoje otačastvo, da će za njega da se bori, i da zato treba i da bude pitan…
Čitavu Evropu je zahvatio taj talas ideje nacionalno oslobođenja i ujedinjenja. U Srba ta ideja je zasnovana na predanju, ali je sada obnovljena i ojačana tim novim evropskim slojevima.
Od svih tih pokreta za nas su najvažniji modeli po kojima su se ujedinile Italija i Njemačka, kazao je prof. Ković: „Četiri godine nakon ujedinjenja Njemačke, 1875, počinje Nevesinjska puška, i sve što Srbi u tom trenutku rade, i Cetinje i Beograd, jeste taj pravac. Međutim, Crnoj Gori i Srbiji velike sile neće dozvoliti da učine ono što su uradile Nemačka i Italija. Iako su nakon Veljeg rata i Crna Gora i Srbija višestruko uvećale svoje teritorije, i dobile međunarodno priznanje, nakon Berlinskog kongresa i na Cetinju i u Beogradu vlada ogorčenje, pre svega na velike sile – u Bosnu i Hercegovinu, koje su bile alem-kamen nacionalne politike i Cetinja i Beograda ušao je Švabo, kako se tada govorilo. Dakle taj pokušaj da se ide putem Italije i Nemačke za nas se završio samo delimičnim uspehom.”
Nova prilika za to ujedinjenje će se ukazati 1914, i ne možemo da razumijemo ono što se dogodilo 1918, stav je prof. Kovića, ako ne razumijemo ono što se dogodilo sa Njemačkom i Italijom. Za Srbe je Prvi svjetski rat bio rat za oslobođenje i ujedinjenje.
Govoreći o Mojkovačkoj bici, prof. Ković je kazao da je ona osvetlala obraz crnogorske vojske, u da je u njoj spasena čast crnogorskog oružja: „Slavna Sandžačka vojska 1915, kada je počela propast srpske vojske, viteški štiti srpsku vojsku u povlačenju. U ovoj bici sandžačka vojska, pod vođstvom serdara Janka Vukotića, zaustavila je neprijatelja i još mu je nanela gubitke u ofanzivnim dejstvima. Ta vojska je povučena tek 18. januara, pošto je već Crna Gora kapitulirala. U tom smislu, Mojkovačka bitka je i rezultat viteške odbrane srpske vojske u povlačenju, ali i uspešno spasavanje obraza crnogorskog oružja.”
Za razliku od Njemaca i Italijana, koji su do ujedinjenja došli i kroz krvave i teške međusobne sukobe, kod Srba to 1918. nije bio slučaj, naglasio je prof. Ković, jer se Božićna pobuna se ne može porediti sa krvavim međusobnim obračunima kroz koje su prošli Njemci i Italijani.„Istorija i predanje su ogroman resurs srpskog naroda. Uz svu svest o tome da je rat strašan i da se mora izbeći, sećanje na ove velike ratničke pobede ne dozvoljava nam da malakšemo i da se predamo u najtežim trenucima, i čuva nas – u ovim vremenima potiskivanja onoga što bismo mogli nazvati muški princip – da ne zaboravimo šta je podvig, šta je junaštvo i šta je čojstvo. Ako negde to može da se nauči, to je Crna Gora”, zaključio je prof. Ković.
Naša je narodna istorija izvorno pamćena i čuvana ne u akademskim kabinetima, već u narodnoj pjesmi. Tako je i kada su ove bitke u pitanju – o bitkama na Krusima i na Mojkovcu sinoć je pjevao narodni guslar Željko Vukčević.
Večeras na programu „Trga od ćirilice”, na Trgu hercega Stefana, sa početkom u 20 i 30 časova, biće upriličeno predavanje „Majka kod Srba – tjelesna i duhovna majka”, kao i izložba reljefa „Znamenite srpske majke”. Autor izložbe i predavač je akademski vajar Đorđe Zečević.
Izvor: SPCO topaljsko-hercegnovska
