Piše: Dragana Ignjić
Nobelovac je retko davao saglasnost za dramatizaciju sopstvenih dela, a imao je i jedan uslov: „Možete skraćivati, ali ne smete dopisivati.” Osim što ispunjavaju taj uslov, petnaest radio drama koje su povodom veka Radio Beograda objavljene u jednoj knjizi, u izdanju RTS Izdavaštva, pružaju i novo čitanje, ali poseban doživljaj Andrićeve proze. To nije „samo još jedna zvučna knjiga”, to je celovitiji doživljaj, jer su sve drame praćene i audio zapisima iz Zvučnog arhiva Radio Beograda u interpretaciji izuzetnih glumaca.
„Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima.
Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema.” Izgovorio je ove reči Ivo Andrić, decembra 1961. u Stokholmu, prilikom prijema Nobelove nagrade. Govor nazvan „O priči i pričanju” priču vidi kao nasušnu ljudsku potrebu, koja menja načine i oblike. Upravo to je ova zbirka – Andrić, na drugačiji način i u drugačijem obliku, ali u pričanju kojem kraja nema.
Zbirka „Aska i zvuk”, objavljena 2024. godine, sadrži petnaest dramatizacija dela Ive Andrića i sve su nastale posle smrti Ive Andrića. Prva ovih dana navršava pola veka: „Razgovor s Gojom” snimljen je 1976. godine (dakle, samo godinu posle piščevog odlaska). Poslednja u knjizi je „Štrajk u tkaonici ćilima” iz 2023. godine.
To što su sve radio drame u knjizi nastale posle Andrićeve smrti, ne znači da je pisac bio protivnik dramatizacija. Ne – on je samo retko davao saglasnost za dramatizaciju sopstvenih dela. Nobelovac je imao jedan uslov: „Možete skraćivati, ali ne smete dopisivati.” Profesor Mihajlo Pantić u svojim pričama o piscima zabeležio je da je to bio jedan od uslova za reditelja Vladimira Pogačića, koji je još 1954. režirao film „Anikina vremena”. Druga dva uslova bila su da se on, Andrić, ni na koji način ne meša u nastanak filma i da ga vidi tek pošto bude završen.
Ali, uslov da se može skraćivati ali ne i dopisivati ključni je uslov i za razumevanje radijske adaptacije Andrićevog dela. Upravo ta intervencija na izvornom tekstu – odluka šta će se izostaviti, šta sažeti, na koji način reorganizovati tekst, kako rasporediti uloge – novo je kreiranje. (To ponavljanje u drugom mediju, ovih dana je posebno zanimljivo i povodom filmske adaptacije Homerove „Odiseje” Kristofera Nolana.)
„Književnik pored radio-prijemnika”
U eseju koji je naslovio „Književnik pored radio-prijemnika”, koji je napasao 1966. godine, Andrić piše o fonogeničnosti glasa. I upravo ta zvučna analogija sa fotogeničnošću ukazuje i na suštinsku razliku: radio drame nemaju sliku kao televizijske (ili kao filmovi kreirani za bioskopska platna).
Ipak, nikako ih ne treba poistovetiti sa zvučnim knjigama. Za razliku od zvučnih knjiga, koje predstavljaju doslovno čitanje književnog teksta i najčešće samo jedan glas (koji čita jasno, artikulisano i ima logički akcenat), u radio dramama postoji više junaka i jasna podela uloga, a sve je praćeno muzikom i šumovima koji dočaravaju ono o čemu svedoči pisac u svom delu.
Dakle, radio drame imaju i „pomagala” u vidu zvučnih efekata čiji je zadatak da pruže podršku osnovnom književnom tekstu, ali i da sami po sebi budu „umentičko delo koje prevazilazi pisanu reč”, kako je to u predgovoru naznačila Vesna Perić (jedna od urednica izdanja; druga je Melina Pota Koljević).
Jedina drama u ovoj knjizi koja gotovo da nema nikakve intervencije u odnosu na Adnrićev tekst jeste “Razgovor s Gojom”. Dramatizacija je nastala 1976. godine, ali je pravo pitanje da li se i u kojoj meri to može nazvati dramatizacijom. Naime, „Razgovor s Gojom” već po sebi ima dijalošku formu, tako da je autor dramatizacije sebi kao zadatak dao samo da upiše reči „pisac” i „Goja” ispred rečenica koje im je sam Andrić dodelio.
Ništa više, osim zvukova saobraćaja i žamora ulice koji prate pisca dok dolazi u Bordo, ili nešto kasnije zvuka cirkusa dok Goja govori o cirkusu, kao i tih „nužnih“ zvukova koji prate radnju pa se u tom smislu podrazumevaju. Zanimljivo je da ova radio drama, koja je snimljena 1976. bila prva koja je „ozvučena“ posle Andrićeve smrti. Ona nema dramaturga, nego ima samo reditelja (Miroslav Belović).
U predgovoru knjizi radio drama, urednica Dramskog programa Radio Beograda podvlači i rediteljev rad s glumcima – „miran i odmeren je Petar Banićević kao Pisac nasuprot primalnom, i svetom i profanom, ekstatičnom i agoničnom izražaju Ljube Tadića kao Goje“, zapisala je.
Meni je posebno zanimljiva dramatizacija „Pisma iz 1920. godine”. Pisano je kao pripovetka koja ima tri jasne celine: jedna pričana iz ugla sveznajućeg pripovedača-naratora koji nam govori o svom prijatelju, lekaru Maksu Levenfeldu, o njihovom susretu posle rata, 1920. godine, na železničkoj stanici, ali nas vraća i u period pre Velikog rata i na njihovo zbližavanje u Sarajevu; druga celina jeste samo pismo koje ima funkciju dokumenta, koje ima zadatak da „pojača istinitost” pripovetke kojoj daje naslov; treća celina u pripovetki je – epilog.
Međutim, u dramatizaciji, čak i Levenfeldovo pismo će pretrpeti određenje izmene. Naročito je zanimljivo igranje sa Geteovom pesmom „Prometej”, koja postaje lajtmotiv radijske drame, jer se pojavljuje u drami i pre nego u pripovetki, a zatim se i ponavlja. Utisak je da dramaturg prema Andrićevom tekstu ima isti odnos kao Andrić prema Geteu (podsećam da u „Pismu iz 1920. godine” Geteova pesma nije data u celini, nego se navodi samo njen deo). Poslastica za književne sladokusce – pročitajte i Andrićev „original” upoređujući ga sa tekstom drame, a zatim i sa onim što čujete u samoj radijskoj drami.
„S ljubavlju otrgnuto”
Bez opširnijih opisa, ali da ipak ukažemo na značaj kao i na tematsku i žanrovsku raznolikost ove zbirke, posebno bih čitalačko-slušalačkoj publici skrenula pažnju na još neke zvučne Andrićeve klasike u ovoj knjizi. Tu mislim pre svih, na „Gospođicu“ i „Prokletu avliju“, zatim – na način na koji u dijaloškom preplitanju glasova mudraca i pisca kao reka teče lirsko-meditativna proza “Ex Ponto”, ali i kako, kada na kraju drame “Put Alije Đerzeleza”, počnu da odjekuju glasovi svih žena do kojih on (ne) može da pređe vijugav i tajan put, postaje jasnije i dramatičnije pa i bolnije Đerzelezovo retoričko pitanje: Kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do Boga?
A sve to nas vraća na početku navedenim Andrićevim rečima o prirodnoj potrebi čoveka za pričom i pričanjem, koja je odavno postala prirodna potreba čoveka da prepričava i ponovo kreira priče koje voli. U jednoj knjizi koja još nije prevedena na srpski jezik („Teorija adaptacije” – obimna studija veoma korisna za studente dramaturgije i književnosti) kanadska profesorka komparativne književnost Linda Hačn navodi da je to re-kreiranje norma, pravilo, a nikako izuzetak. To je ono što je, kako kaže, “s ljubavlju otrgnuto” od originala. Iz te ljubavi nastala je i zbirka „Aska i zvuk” (iako u njenom sadržaju nećete pročitati i naslov „Aska i vuk”).
P.S. Umesto odlomka za čitanje – cela drama „Razgovor s Gojom” za slušanje (skenirajte QR kod). U knjizi „Aska i zvuk” je ukupno petnaest drama – za svaki dan do kraja avgusta po jedna. Trajanje od oko sat ili čak kraće uklapa se u dnevni letnji ritam, a prvog dana septembra obećavam da ću pisati o knjizi koja je „samo” knjiga koja se „samo” čita.
Izvor: RTS
