Piše: Miljan Mijušković
Monodrama „Prva ljubav“, koja će prvi put biti izvedena u Nikšiću na „Sceni 213“ 1. juna u 20 časova, već na prvi pogled otkriva svoj paradoksalni karakter: ona je istovremeno laka i duboka, komična i egzistencijalno obojena. Upravo u tom prostoru s ove i s one strane humora i sela, odvija se njena ključna dramaturška napetost.
Glumačko ostvarenje Velizara Veja Kasalice predstavlja centralnu osu predstave. U svom prepoznatljivom „neozbiljno–ozbiljnom“ maniru, Kasalica maestralno gradi lik mladića sa sela – od mukotrpnog završavanja osnovne škole, preko služenja vojske u Sarajevu, do konačnog životnog usmjerenja ka zidarskom zanatu.
Njegova glumačka partitura počiva na preciznoj mjeri između improvizacije i kontrolisane scenske radnje: on slobodno komunicira sa publikom, ali nikada ne narušavajući unutrašnju logiku lika. Posebno se ističe njegova sposobnost transformacije – kroz minimalistička scenska sredstva i akcentovane promjene glasa i tijela, on gradi čitav niz situacija i odnosa. Publika od početka do kraja nesakriveno uživa u tim glumačkim bravurama: spontani aplauzi, salve smijeha i na kraju zaslužene ovacije svjedoče o iskrenoj recepciji predstave.
Rediteljska poetika Miloša Latinovića oslanja se na redukciju i funkcionalnost scenskog izraza. njegova režija ne teži spektaklu, već koncentrisanom scenskom činu u kojem glumac i tekst nose cjelokupnu težinu značenja. Obogaćen jednim stolom i stolicom, jednim ofingerom i jednim drvenim kašetom – prostor scene ostaje sveden, gotovo poluprazan. Ali upravo te scenske „praznine“ donose značenjsku punoću – kao mjesta sjećanja i retrospekcije nosioca drame. Latinovićev stil karakteriše precizan ritam i osjećaj za tempo-ritamsku strukturu: pauze, tišine i prelazi između komičnog i dramskog grade jedinstven scenski tok. U pojedinim segmentima mogu se uočiti i blagi distopijski momenti – ne kao vizuelni efekat, već kao osjećaj svedenosti unutrašnjeg svijeta junaka.
Tekst Janka Jelića nosi snažan pečat autentičnosti i oslanja se na tradiciju crnogorskog humora, blisku po duhu svijetu „Đekne“. Na tragu tog humora, Jelić oblikuje galeriju „oriđinala“ iz prostora između Šavnika i Žabljaka – ljudi čiji se svjetonazori često završavaju na granicama mjesta u kojem su rođeni. U tom polu-utopijskom, a ponekad i izokrenutom svijetu, s one strane konvencionalnih pravila, dolazi do karakterističnih obrta: mali postaju veliki, a veliki mali; školovani ispadaju naivni, dok polupismeni otkrivaju duboku životnu mudrost. Jelić gradi svoj lik upravo na tim kontradiktornostima dovedenim do krajnosti – ako je neko visok, on je visok „kao planina“, ako je neko mali, on je manji „od mrava“, i tome slično. Takav hiperbolisani komički registar proizvodi situacionu komiku, ali istovremeno ima i funkciju karakterizacije.
Međutim, ono što je publici na prvi pogled smiješno, u životu samog lika često je duboko tragično. Susreti sa nastavnikom, sa vozom, kamionom, porodični odnosi sa ocem, pa i ključni susret sa (nesuđenom) prvom ljubavlju – za junaka nisu anegdote, već trenuci istinske psihološke drame. Centralni događaj, kratak razgovor na vašaru koji traje svega nekoliko minuta, dobija status mitskog iskustva: u očima djevojke, on postaje „najpametniji“ čovjek kojeg je ikada srela. Taj ironični obrt otkriva dublji sloj teksta – pitanje identiteta, samopercepcije i slučajnosti koja oblikuje život.
Nakon predstave, kada utihne neposredni nalet smijeha, u svijesti gledaoca počinje da se odvija drugačiji proces recepcije. U naknadnom „prevrtanju“ scena javlja se tiha sjeta, prepoznavanje i lično sjećanje na djetinjstvo, odrastanje, suočavanje sa svijetom odraslih i, naravno, prvu ljubav. Upravo tu se otkriva da ispod Jelićevog ironično-komičnog tona leži slojevita, duboko egzistencijalna drama.
„Prva ljubav“ je, stoga, predstava koja funkcioniše na dva nivoa: kao neposredno komunikativna komedija, ali i kao suptilno misaona priča. Ona svojom jednostavnošću osvaja. Ne nudeći velike dramske obrte, već tiho, ali uporno govoreći o životu kakav jeste – nesavršen, prolazan i ispunjen trenucima koji dobijaju značaj tek u sjećanju. Upravo u tome leži njena najveća vrijednost: u sposobnosti da od lične priče ostvari univerzalnu emociju.
Izvor: RTNK
