Piše: Elis Bektaš
Hipomah iz Samosa u svom malo poznatom djelu O bogovima (Περὶ θεῶν) navodi pomalo neobičnu i neortodoksnu verziju mita o Prometeju. Prometej biva pozvan na vrh Olimpa, vječitim oblacima zaklonjen od pogleda smrtnika, da bi bio prekoren zbog pokušaja da šibicarski prevari Zevsa, tako što je žrtvovano goveče raspodijelio na dvije gomile, jednu na koju je stavio meso, masnoću i valjane iznutrice pa je prekrio krvavom i izokrenutom kožom i drugu na koju je sakupio kosti, papke i beskorisne iznutrice pa sve to prekrio tankim nanosom sala kog su Jonjani u to doba visoko cijenili, a zatim ponudio Zevsu da bira koju će gomilu primiti na dar.
Drčnog i progresivnog titana na Olimpu nije zabljesnula raskoš staništa bogova, ali pažnju mu je privukao sićušan i neugledan predmet – kutija šibica koju je Zevs povremeno vadio iz svog džepa da bi pripalio lulu, pa Prometej uluči zgodnu priliku i prije povratka na zemlju ukrade nekoliko kutija šibica da ih preda čovječanstvu na dar. Olimpskog vrhovnika i gromovnika sitna Prometejeva krađa i pretrpljena sasvim neznatna šteta možda i ne bi toliko razgoropadile, da Hestija, povrijeđena krađom svog izuma i rođendanskog dara mlađem bratu, nije nagovorila Apolona da Zevsu prikaže budućnost i sudbinu Prometejevog sićušnog plijena u rukama čovječanstva.
Elis Bektaš: Skaska o krokodilima kojima je dosadila svakodnevnica ispunjena jednoličnošću
A ta je sudbina bila tako mučna – nakon mnogih stoljeća olimpske su kutije šibica stigle i do Sarajeva, u kom su iskorištene za prevarantski zanat koji je po šibicama ime i dobio i koji je Zevsa podsjetio na uvredljivu preteču šibicarenja kada su mu ponuđene dvije gomile žrtvovane životinje, jedna valjana ali spolja neugledna i druga nevaljana ali spolja blještava – da je razjareni gromovnik pozvao Hefesta i naložio mu da Prometeja smjesta okuje za stijenu na surovom vrhu Kavkaza, a orlušinama naloži da mu svakoga dana kljucaju jetru koja bi obnoć zacijelila e da bi orlovi i sutradan imali svoj obrok a Prometej svoju zasluženu kaznu.
Premda je Hipomahova verzija mita suviše proizvoljna i fantazmagorična, čak i po standardima antičke mitologije, te dosad nepostojeća, ona ipak nije i bezvrijedna, jer može poslužiti kao valjana alegorija za razumijevanje odnosa današnjeg političkog Sarajeva prema fenomenu ZAVNOBiH-a. A taj bi se odnos sarajevske političke čaršije prema ZAVNOBiH-u mogao smjestiti i u kakvu burlesknu i karikaturalnu travestiju Eshilovog Okovanog Prometeja, u kojoj se plijen krađe takođe koristi za šibicarenje, jer mu niko ne razumijeva izvornu svrhu i namjenu, a karikatura Prometeja i primageniturnog šibicara nije okovana na stijeni, već je ukopana na Kovačima, kraj svog omiljenog lešinara koji je na trebevićkim stijenama kljucao jetru svojim žrtvama, no njihove jetre nisu zacjeljivale.
Premda etnički Hrvat, politički Bošnjak i estradni imitator građanina u državnom predsjedništvu nastoji da sa svojim političkim saveznicima do kraja odigra ulogu šibicara koji vara prosti puk ZAVNOBiH-om, krijući ga ispod jedne od kutija šibica, on ujedno odigrava i jednu znatno prozaičniju ulogu – ulogu obične kuglice u jednoj široj i trajnijoj šibicarskoj predstavi.
A da je čitava ta stvar sa slavljenjem ZAVNOBiH-a u sarajevskoj političkoj čaršiji prilično perverzna i shizofrena pokazuje se već na vizuelnom planu – strah da se toj skraćenici pridruže i vizuelni simboli, grbovi i zastave, pod kojima je zasjedanje u Mrkonjić-Gradu održano rezultat je nesposobnosti da se shvate makar i najvažnije odluke donijete tom prilikom, a kamoli da se razumijevanjem obuhvati širi povijesni i politički kontekst ZAVNOBiH-a.
Nije mi namjera na ovom mjestu držati čas istorije i čitaoca podsjećati na činjenice koje i sam može lako pronaći u svakoj biblioteci ili u virtuelnom prostoru. Zato ću ukazati samo na najvažniji aspekt tog provizornog parlamentarnog zasjedanja od prije skoro osam decenija – ono je održano između dva zasjedanja AVNOJ-a i svrha mu je bila da artikuliše političku volju koja je težila ka restituciji Bosne i Hercegovine kao sastavnog elementa Jugoslavije, odnosno ka objedinjavanju južnoslovenskih naroda unutar zajedničkog državnog okvira. ZAVNOBiH prepoznaje i u svojim odukama eksplicitno formuliše da je to moguće postići isključivo kroz konsenzus naroda koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu.
Povijest je, međutim, krenula drugim tokovima pa su se i ZAVNOBiH i AVNOJ odmah nakon oslobođenja Jugoslavije razboljeli, upravo zahvaljujući onima koji su se nametnuli kao njihovi jedini zakoniti tumači i čuvari, jer su oni pasivizirali društvenu i političku svijest uvodeći je u monopartizam i uskraćujući joj pluralizam i demokratiju koja je, uz sve svoje nedostatke, jedina tehne sposobna da političku svijest društva očuva vitalnom, pa tako i autentičnom. Pluralizam i parlamentarna demokratija stigli su kada je bilo već suviše kasno pa se nisu ni mogli pojaviti u drugačijem obličju nego kao povampirena reakcija kojoj je ubijanje već mrtvog komunizma i instaliranje anahronih i regresivnih ideala, skupa sa lešinarskom transformacijom vlasničkih odnosa, bio dovoljno svet cilj da se zbog njega zanemari i žrtvuje svaki društveni i zajednički interes.
U tom času i AVNOJ i ZAVNOBiH bili su nepovratno mrtvi, jer čagalji na čelu vodećih političkih snaga nisu imali ni sluha ni pameti ni dostojanstva da, ako treba i beskonačnim pregovorima, tragaju za švicarskim, belgijskim ili čak čehoslovačkim modelom, već su zloupotrijebili biračku volju organizovanjem dva oprečna referenduma – prvomartovski na kom je dio društva iskazao svoju volju za izlazak iz Jugoslavije te plebiscit na kom je drugi dio društva iskazao svoju volju za ostanak u Jugoslaviji. Naknadni razvoj događaja pokazuje da su rezultati oba ta referenduma bili validni, ali samo onome ko se u logiku razumijeva kao ona čuvena Mara u kriv kurac pa nikada nije savladao logičke greške među kojima je i ona post hoc ergo propter hoc.
Ono što je neupitna činjenica, jeste da su oba referenduma ustvari bili bugarski Kejzi Džons vozići koji su društvo odveli u bezdan i potvrdili da su ne samo odluke ZAVNOBiH-a neporavtno mrtve, već je nepovratno mrtva i društvena svijest koja je svojevremeno prepoznala potrebu za tim vijećem i koja je artikulisala njegove odluke. No samom ZAVNOBiH-u nije dopušteno da dostojanstveno počiva u svojoj smrti, već su njegovu lešinu zgrabile skvrčene kandže sa mladomuslimanskog mindera i servirale je sluđenom i dezorijentisanom muslimanskom narodu kao ideal, strogo pazeći da se u javnom prostoru ne pretresa stvarni sadržaj tog ideala i da se javnosti nude samo frivolne parole i krilatice, koje su podesne za propagandu ali nipošto ne objašnjavaju duh i smisao ZAVNOBiH-a i njegovih odluka.
Tako se došlo do možda i najperverznije situacije u današnjem Dejtonluku, da ideološki sljedbenici muslimanskih autonomaša, koji su svoje ambicije o autonomnoj Bosni i Hercegovini kao zakonitom posjedu jednog naroda nastojali ostvariti u okviru Trećeg Rajha i NDH, slave i razmeću se lešinom ZAVNOBiH-a, tijela koje je sudbinu Bosne i Hercegovine vidjelo u okviru Jugoslavije i kao zajednice svih njenih naroda i građana.
Zato je Željko Komšić, kao subjekt čiji um ne dobacuje dalje od davno izlizanih parola o ZAVNOBiH-u i koji ne shvata da to tijelo ne restituiše srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, već unutar okvira odluka Berlinskog kongresa poništava sporazum Cvetković-Maček i uspostavlja nove društvene odnose koji počivaju na uvažavanju političke volje svih žitelja Bosne i Hercegovine, ujedno i šibicar i kuglica u prevarantskoj igri osmišljenoj na mladomuslimanskom minderu.
I zato je Željko Komšić stranac ne samo u Banjaluci, već je stranac i u Sarajevu, pod uslovom da Sarajevo iskreno slavi 25. novembar. Ukoliko nije stranac, onda Sarajevo laže. Ta je šibicarska igra znatno opasnija nego što izgleda naivnima i neupućenima i onaj ko je otvorio vrata kroz koja su mladomuslimanski i beglučki legat ušetali u politiku dobro je znao šta radi, no objašnjenje te ocjene zahtijeva malo veći prostor, pa ću se time pozabaviti drugi put. U međuvremenu, ne bi bilo loše kada bi čitaoci uzeli palidrvce iz kutije šibica koju je Prometej ukrao na Olimpu, pa njime malo pročačkali smolu iz ušiju, kako bi mogli čuti i nešto drugo, a ne samo zaglušujuće i hipnotičke parole.
