Piše: Milovan Urvan
Svaki dugovječni vladar, prije ili kasnije, poželi da postane pisac. Nu, da li zato što ima još nešto važno da kaže, ili zato što bi imao štošta da ispravi? Bilo kako bilo, memoari su posljednja institucija vlasti. U njima čovjek još jednom predsjedava sopstvenom prošlošću.
Nije, zato, vijest da će Milo Đukanović dobiti knjigu. Vijest je da još vjeruje kako se biografija može urediti kao rukopis. Kao da život ima redaktora, a istorija lekturu.
To je ona stara iluzija moćnih: da je dovoljno napisati verziju događaja pa će se i sami događaji, posthumno, postidjeti.
Ali knjige ne peru biografije. Najviše što mogu jeste da im promijene miris.
Zato ovdje neće biti najvažnije ono što će pisati. Biće važnije ono što neće. Istorija ponekad stanuje u fusnoti, ali mnogo češće u bijelini između dva pasusa. U onome što je ispalo slučajno. Ili, još češće, namjerno.
Svaka vlast proizvodi svoj arhiv. Svaki vladar svoj mit. Ali samo strah proizvodi memoare.
Kada čovjek decenijama objašnjava istoriju drugima, na kraju osjeti potrebu da je objasni i samoj istoriji. To je već znak da sumnja. Ne u nju. Nego u sebe.
I zato će, kada se knjiga pojavi, najzanimljivije biti čitati njene tišine. One nikada ne lažu. One samo pažljivo biraju šta će prećutati.
