Piše: Miloš Lalatović
Jedan od kultnih likova u jugoslovenskoj kinematografiji je lik Džimija Barke, pravo ime Janko Bugarski, koga glumi Dragan Nikolić u filmu “Kad budem mrtav i beo“, u režiji Živojina Žike Pavlovića. Scenario za film su napisali Gordan Mihić i Ljubiša Kozomora. Ovo je jedno od najznačajnijih ostvarenja jugoslovenskog crnog talasa. Sam film je glumca Dragana Nikolića vinuo u visine.
Film je iz 1967.godine. Za razliku od komunističkih ideala, crni talas predstavlja realnije i upečatljivije slike ljudske bijede i strasti. Tako je prikazano i u ovom filmu. Nesređeni porodični odnosi vode mladog čovjeka od nemila do nedraga. Bez porodice, zanata, sigurnosti, bavi se sitnim kriminalom i zavođenjem lakih žena da bi preživio. I u jednom momentu se činilo da mu se i posrećilo kad je upoznao pjevačicu koju glumi Ružica Sokić.
Ovo pomalo podsjeća na sudbinu pokojnog Tome Zdravkovića, koga je u leskovačkom parku primijetila pjevačica Silvana Armenulić i pomogla mu da uspije na estradi. Džimi Barka u ovom poslu vidi nadu iako nema talenat. Bez obzira na to uspijeva da pridobije prostu publiku bez muzičkog obrazovanja, kojima muzika služi samo za običnu zabavu i zadovoljavanje najnižih strasti. Čak je i izašao članak u novinama posvećen njemu kao mladoj zvijezdi koja osvaja publiku, zahvaljujući baš liku koga glumi Ružica Sokić.
Neke scene iz filma podsjećaju na one iz različitih formi umjetnosti. Scena gdje policajac juri Džimija zbog sitnih krađa, a u tom bjesomučnom dugom jurenju mu se pridružuje i grupa nepoznatih ljudi, podsjeća na radnju iz knjige Branimira Šćepanovića “Usta puna zemlje“, gdje glavni junak trči a nepoznati ga ljudi besmisleno jure. Takođe i kontraverzna scena sa kraja filma po riječima određenih filmskih stručnjaka je preuzimana i u drugim domaćim, pa čak i poznatim holivudskim ostvarenjima.
Lik Džimija Barke je u suštini identičan napuklom čamcu koji se ljulja po jakim valovima, tako i glavni lik, antiheroj, predstavlja osobu koja se svim silama odupire burama ovoga života oličenim u ljudima i okolnostima sa kojima se susreće. Bez obzira što ponekad se čini da se izvukao, ali taman tada naiđe talas i potopi slabu barku oličenom u čovjeku i završi na otpadu.
I sam junak je tako završio na kraju filma, u vrlo kontraverznoj sceni za to vrijeme, u poljskom VC-u, tokom vršenja velike nužde ubijen je od strane čovjeka koga je spriječio da napastvuje jednu djevojku. Što govori da se radilo ipak o dobroj osobi, a ponižavajući kraj može se protumačiti sa različitih strana. Nihilisti će reći da sudbina malog čovjeka se uvijek završi u fekalijama i da se ne isplati činiti dobro, a da tzv.veliki i zli napreduju. Sa hrišćanskog aspekta, pošto je glavni junak nastradao na ponižavajući način čineći dobro djelo, onda i samo to poniženje ma koliko morbidno izgledalo predstavlja Božiju milost kao iskupljenje za grehove koje je u životu do tad napravio.
Bilo kako bilo, ono što vidimo, da sudbina ljudi sa margine se rijetko kad završava naročito povoljnim ishodom u ovom svijetu, i da izlaz iz fekalija ovoga života često prati ponovni povratak u iste.
