Došlo neko takvo vrijeme da se 13. jul slavi u osami. Ili u društvu Mihaila Lalića.
Piše: Aleksandar Živković
„Sjećanje mi je zamagljena krčevina: neki panjevi ogorjeli, nakrivljeni, drugi pali, treći trunu nevidljivi u travuljini.“ Tako počinje Mihailo Lalić, nešto što sada čitamo kao autobiografsku prozu, Sjećanje mi je – rukops neobjavljen za života (Partenon, Beograd, 2025).
Knjigu je priredio piščev sin Rajko i donio nam mnogo majstorskih rečenica. Htedoh da napišem da je Lalić bio vitez od rečenice, ali neka vitezova, viteška vazda su i kukavička vremena; Lalićeva je lekcija. Zato, „majstor rečenice“
Čitam i ja, iskosa, izbore za deset najboljih štokavskih romana, tražim po listama Lalića… Da li je izbrisan iz sjećanja?
Ako je to, po svoj prilici, zaista tako, trudim se da sačuvam u uspomjeni ona ljeta na crnogorskom selu. Poslije kosidbe, najveći praznik mi je bio da se osamim i čitam Lalića.
Njegovi romani prije svega dobre su priče, kroz to gusto tkanje majstorske rečenice, provejava strepnja nad životom, a onda, prosto na margini, nekada i kroz gorštački cinizam, javi se pravdoljubivost, koja zna i da razgnjevi mladića.
Sjećanje mi je da neđe ubacuje sentencu: „Ko pogibe – ost’o na megdanu; ko se rani – dobio medalju; ko utječe – i grb i medalju!“ Do srži me je mladićem pogodila ta narodna istina, valjda me još povrijeđuje kada je toliko pamtim.
Sjećanje mi je Mihaila Lalića punano je takvih, delikatno ispričanih, mjesta; mjesta mladalačkih zanosa, još više poraza.
Moj otac i stričevi nijesu bili nježni ljudi, pošto su i sami bez roditelja rano ostali a kroz ratove i logore okorjeli. Najprije će biti da su me izbili dvaput, triput, i zabranili mi da se nadam i da tražim. Dopušteno je bilo samo ono što dolazi u završnoj fazi plača: uzdisanje. (str.13)
Tako je počela Lalićeva drama. Nauzdisao se, veli. Tako je nastala i njegova proza, majstorska u izrazu, svedenih ali silovitih osjećanja.
Možda stvarno nije ta proza za one koji su zapamtili majku i imali nježnog oca.
Takvih je, Bogu hvala, sve više! Hoće li se oni upustiti u čitanje Lalića?
Čikam ih time da Lalićevu rečenicu ne može da napiše AI.
