Piše: Aleksa Đilas
Da mogu, pustio bih odmah generala Ratka Mladića iz haške tamnice. Čak i da mu je zdravstveno stanje odlično. A evo zašto.
Godine 1983, kao politički emigrant u Londonu, priredio sam sa prijateljem Vanetom Ivanovićem knjigu „Zbornik o ljudskim pravima“. U njoj se, između ostalog, zalažemo za ukidanje smrtne kazne i za human postupak prema zatvorenicima. Uz to sam pristalica skandinavskog pravosudnog sistema, u kome se lica starija od 70 godina ne mogu držati u zatvoru i najduža kazna je 20 godina.
Od kada je Haški tribunal osnovan, kritikovao sam ga i u našoj i u stranoj štampi kao politizovan i nepravedan. I kao pristrastan na štetu Srba. Ali nisam samo zbog toga bio protiv izručivanja naših građana tribunalu, već i zato što ona izazivaju političku nestabilnost, ograničavaju državni suverenitet, ruše autoritet našeg pravosuđa. Neki moji prijatelji su se slagali sa mnom, neki ne, ali često se moglo čuti kako Srbija nema izbora.
Moji argumenti protiv Haga mi i danas izgledaju ispravni, ali ne osuđujem naše političare koji su popuštali. Zorana Đinđića sam površno upoznao za vreme studija filozofije kao angažovanog levičara. Bio je praktičan i pragmatičan, vešt i odlučan. Takav će biti i kao premijer i platiti najskuplju cenu. A meni se čini kao da i Karla del Ponte uviđa da je Zapad, zbog svojih pritisaka i ucena, bar delimično kriv za njegovu smrt.
Razmišljajući o tim svojim davnim antihaškim razmišljanjima, uviđam da sam, ako sam želeo da budem dosledan sebi, morao da tražim da svi haški zatvorenici budu pušteni. Ali zar tek to ne bi bio put u pravno bespuće?
U stvari, uvek sam se osećao nelagodno kada bih kritikovao suđenja za zločine u jugoslovenskim ratovima devedesetih. Jer ideje i ideologije, dela i nedela, svih političkih vođa i vojnih komandanata u ratovima raspada Jugoslavije potpuno su mi tuđi, baš mrski. (General Mladić je sigurno na jednom od prvih mesta!) Za mene su zato svi oni krivi. A eto, kao da ih branim.
Laskam sebi da sam veliki i uporni borac za pravnu državu. Ali i tu mi se javljaju sumnje. Postavljam tako sledeće pitanje: Da moram, recimo, da sudim sestri nekog mladog Bošnjaka koji je nastradao u Srebrenici, a koja je izvršila atentat na generala Mladića, da li bih se strogo držao zakona ili se trudio da zakon izokrenem i dam joj što blažu kaznu?
Ni ovde nije kraj mojim nedoumicama. Verujem (ili se bar trudim da verujem) u humanost i nacionalnu toleranciju, odnosno u dužnost, neophodnost suprotstavljanja nacionalizmima i ratovima. Istovremeno se zalažem za demokratiju. U nju ne bih verovao da ne mislim kako je velika većina ljudi moralna, čovečna, ima osećaj za pravdu. Dakle, nisam ni cinik ni nihilista. Mada znam da demokratske vlade često greše, ipak se slažem sa Čerčilovom duhovitom opaskom da je demokratija najgori politički sistem osim svih ostalih.
Za mene, prihvatanje demokratije znači i zalaganje za suđenje porotom – da građani koji nemaju pravnog obrazovanja proglašavaju optuženog za krivog ili nevinog. Jer ako postoji opšte pravo glasa i građani kroz njega odlučuju čak i o ratu i miru, zašto ne bi i o krivici jednog čoveka? Doista je porota bitna demokratska tekovina koja omogućuje narodu da kontroliše moć države.
Sredinom sedamdesetih godina studirao sam dve godine filozofiju u Austriji. Išao sam na predavanja i seminare, čitao filozofske knjige, učio nemački, ali se i zanimao za austrijsku politiku. Moji utisci su bili vrlo povoljni. Vlade su dobro radile, parlamentarni život bio miran, civilizovan.
Privreda je napredovala, nezaposlenosti gotovo da nije bilo, školstvo i zdravstvo bili su dostupni najširim slojevima. A ja sam dobrim ocenama na ispitima zaradio dobru stipendiju! Austrija je vodila miroljubivu spoljnu politiku, bila nezavisna od blokova, podržavala antikolonijalnu borbu, ali imala i naklonosti za disidente u Istočnoj Evropi.
Aleksa Đilas: Crnogorcima je Đido suviše složen i razgranat, zato ga neće
Austrija se plašila povratka međuratne nestabilnosti, nasilja, haosa koji su se završili priključenjem 1938. Hitlerovoj Nemačkoj. Zato su svi vodeći političari težili kompromisu i vodili računa da promene budu postupne. Govorilo se da demokratija ne sme da ide ispred društvenih procesa.
Ali ova mudra umerenost je bila primenjivana i gde joj nikako nije mesto – u gonjenju nacističkih zločinaca. Namerno nisu uzimani u obzir lako dostupni dokazi o njihovim nedelima i odugovlačilo se sa podizanjem optužnica. Baš u vreme kada sam ja bio u Austriji, porotnici su često – čak u osamdeset posto slučajeva! – donosili oslobađajuće presude. Nisu proglašavani za krive ni neposredni učesnici u Holokaustu.
Zašto? Tradicije pokoravanja državi, antisemitizam, mržnja prema Slovenima, široko prihvatanje desničarskih ideja i učešće u Hitlerovoj vojsci – sve to je doprinosilo da umesto da pravda bude slepa, to budu porotnici. U stvari, društvo je prethodno u velikoj meri prihvatilo bivše naciste, samim tim im i oprostilo.
Šta bi bilo da su umesto tribunala u Hagu zločincima sa područja bivše Jugoslavije, iz „regiona“, sudili naši sudovi i naše porote – Srbima srpske, Hrvatima hrvatske, itd.? Nema sumnje da bi velika većina bila oslobođena optužbi. Možda je onda tribunal u Hagu, kakav je da je, ipak opravdan? U najboljem slučaju, tek donekle. Jer njegova glavna uloga je trebalo da bude da dovede do kolektivne katarze, pročišćenja, time što će uveriti narode da su u njihovo ime počinjena teška nedela. A u tome uglavnom nije uspeo. Većinu nije uverio u svoju pravednost, a kada se zločinci vraćaju kući posle izdržane kazne, mnogi ih dočekuju kao heroje. Dakle, na neki način ipak ostaju nekažnjeni.
Da li možemo očekivati da će sud istorije doneti pravdu koja je promakla tribunalu u Hagu? Kako sada stvari stoje, ne treba biti optimista. U sudu istorije, istoričari su i tužioci, i sudije, i porotnici. U svojim knjigama, oni osuđuju ili oslobađaju. A u našem „regionu“, istoričari u velikoj većini vide sebe kao prvenstveno branitelje nacionalnih interesa, borce za „svoj narod“. Zato general Mladić može da se nada pohvalnim tekstovima u udžbenicima istorije, a i velikom spomeniku i grobnici uvek okićenoj cvećem.
Aleksa Đilas u „Relativizaciji“: Šta treba ceniti kod Josipa Broza (drugi dio)
Izvor: NIN, br. 3940, 2.7.2026, str. 24-25.
