Piše: Elis Bektaš
Svjetska prvenstva u fudbalu nisu uvijek osvajale najbolje ekipe na turniru jer je ponekad i Sinjora Fortuna imala završnu riječ, ali nikad se nije desilo da pehar podigne mediokritetska reprezentacija, pa se to neće desiti ni na ovom od samog početka neregularnom i nelegitimnom Mundijalu.
Ocjena o neregularnosti i nelegitimnosti nipošto nije pretjerana. Da bi se neki izbori proglasili takvima, dovoljno je da se utvrde malverzacije na određenom broju biračkih mjesta, kao što je i za proglašavanje nekog tendera neregularnim dovoljno da se otkrije samo jedan sporan dokument. Zahvaljujući osovini Tramp-Infantino, ovaj Mundijal, koji se igra u SAD, Meksiku i Kanadi, obilježilo je puno više od jedne kontroverze i nepravilnosti koja izravno zadire u osnovni princip sporta: jednakopravnost učesnika u njemu.
Posljednji u nizu legislativnih i proceduralnih skandala koji su obilježili tekuće svjetsko prvenstvo, ukidanje je suspenzije za igrača reprezentacije SAD, Folarina Baloguna, odnosno njeno odgađanje, kako bi on, uprkos crvenom kartonu dobijenom na utakmici protiv Bosne i Hercegovine, mogao zaigrati protiv Belgije u osmini finala.
Uprkos nastojanjima predsjednika FIFA-e Đanija Infantina i predsjednika disciplinskog komiteta ove asocijacije Mohamada Al-Kamalija da odluku prikažu kao regularnu i sa uporištem u pravilima, ona je i dalje samo skandalozni presedan učinjen po nedovoljno artikulisanom diskrecionom pravu, pa se stoga ne može pravdati ukidanjem suspenzije za Kristijana Ronalda prije početka prvenstva, premda je i ta odluka izazvala žučne i oprečne reakcije.
Naročitu mučninu u čitavom slučaju izaziva izravno uključivanje Donalda Trampa i njegovo sramotno lobiranje da se Balogunu omogući nastup u utakmici protiv Belgije. Za tako eksplicitnim i transparentnim političkim pritiskom s ciljem favorizovanja domaćih sportista nisu posezali ni Musolini u Italiji 1934. godine, ni Hitler u Berlinu dvije godine kasnije, pa ni argentinska vojna hunta 1978. godine. Istini za volju, sjenu na prvu argentinsku titulu svjetskog prvaka baca sporna utakmica sa Peruom, presudna za ulazak u finale, ali tu je riječ o dobrom, starom i odvratnom sportskom mešetarenju i namještanju, nipošto o političkom pritisku.
No Trampov postupak nipošto ne opravdava slugansku snishodljivost i poslušnost Infantinija i Al-Kamalija, koje nikakav zakon i nikakvo pravilo nisu obavezivali da izađu u susret zahtjevu jednog egomanijaka i psihički oboljelog đuturuma iz Bijele kuće. Ipak, bilo bi veoma naivno i pogrešno vjerovati da su i Trampov zahtjev i odgovor FIFA-e bili dio zavjere za istorijski uspjeh reprezentacije SAD. Uostalom, utakmica sa Belgijom pokazala je da je tu riječ o jednom mediokritetskom timu kojem je već i sam ulazak u eliminacionu fazu Mundijala istorijski uspjeh.
Riječ je o puno opasnijem fenomenu koji nadmašuje granice sporta i koji će imati pogubne posljedice na puno širem planu. Naime, osovina Tramp-Infantini demonstrirala je volju i spremnost korporatokratije da nonšalantno gazi preko zakona i pravila i ono što je učinjeno na svjetskom prvenstvu, Tramp već odavno pokušava da učini u Sjedinjenim Državama. Ukidanje crvenog kartona Balogunu istovremeno je značilo pokazivanje crvenog kartona i legalizmu i legalitetu i njihovim principima.
Istini za volju, u Sjedinjenim Državama po inerciji još uvijek postoji ustavni i legislativni front koji se opire ofanzivi trampističkog voluntarizma i, zašto ne reći, novog, mutiranog oblika fašizma, ali pitanje je koliko će ta borba biti uspješna, pogotovo u zemljama koje nemaju snažnu tradiciju i kulturu poštivanja ustava i zakonitosti. Tu borbu dodatno opstruiše paradigmatični postupak FIFA-e, koja sve manje djeluje kao sportska asocijacija a sve više kao korporacija.
Preinačavanje Balogunove suspenzije u uslovnu sankciju samo je posljednji u nizu skandala kojima je FIFA dopustila da zemlja domaćin, odnosno SAD, izravno utiče na odbacivanje propozicija i pravila, čime je derogirano načelo jednakopravnosti učesnika u sportskim takmičenjima. Ipak, takav poslušnički odnos Infantina i njegove korporacije prema Trampu, o čemu sam već pisao, neće upropastiti fudbal, niti sport uopšte, ali hoće, u korporativnim društvima, dovesti do pomjeranja odnosa prema sportu ka onom koji je prikazan u maestralnom filmu Rolerbol iz 1975. godine.
Posljedice po društvo u cjelini, pogotovo u malim zemljama koje su državotvornu, građansku i nacionalnu svijest zamijenile istorijskim i mitomanskim tlapnjama, mogle bi lako biti još pogubnije. Lišene svijesti, ali i mehanizama koji štite ideju javnog dobra, takve će zemlje preko svoje izvršne i zakonodavne vlasti bespogovorno pristajati na zahtjeve i ucjene ne samo Donalda Trampa, već i drugih korporatokrata, uključujući tu i maligne pojave poput Pitera Tila i Ilona Maska, koji su sebi davno priskrbili nimalo laskavu titulu tehnofašista.
Zbog toga je, pogotovo u malim zemljama kakve su postjugoslovenske, od presudnog značaja pravljenje kopernikanskog obrata ka Evropi i odustajanje od psećeg poslušništva prema Trampu ili Putinu. To poslušništvo može donijeti korist, i donosi je, vladajućim elitama, ali po cijenu dovođena društva u vazalski, a sutra možda čak i ropski položaj. Korporatokratija i velesile u kojima ona cvjeta neće riješiti nijedan problem koji postoji u ovdašnjim državama, već će rješavati isključivo vlastite interese, ne obazirući se na interese ovdašnjih društava, baš kao što se Infantino i Tramp nisu obazirali na propozicije i pravilnike po kojima bi se trebalo odigravati svjetsko prvenstvo u fudbalu.
