Piše: Sejmor Herš
Stari i novi problemi su se spojili u poslednjim danima života Džona f. Kenedija, kad ga je predizborna kampanja odvela u Dalas.
Uobičajeni Kenedijev glamur bio je pojačan prisustvom prve dame, koja je pristala da putuje s njim, prvi put od kampanje 1960. godine. Iza glamura postojao je nivo političkog i vojnog spletkarenja koji niko u javnosti nije mogao ni da zamisli. CIA je ponovo pokušavala da ubije Fidela Kastra. Lindon Džonson je bio na udaru medija, koji su uništavali njegovu političku karijeru. U Beloj kući i Pentagonu počelo je planiranje novog poduhvata, koji je motivisan Kenedijevim strahom od komunističke Kine, koja je razvijala atomsku bombu. Kenedi je želeo da, možda uz pomoć Sovjetskog Saveza, uništi kineska nuklearna postrojenja. Uz sve to, braća Kenedi, Džon i Bobi, tokom svog poslednjeg razgovora u Ovalnom kabinetu, u četvrtak, 21. novembra 1963, analizirali su poverljive informacije o tome da su Keni O’Donel, predsednikov najpoverljivi pomoćnik, i njegova dva saradnika preusmeravali novac, prikupljen za kampanju, u svoje džepove. Ako bi bilo koja od starih ili novih tajni dospela u novine, otvorila bi Pandorinu kutiju potencijalnih skandala.
Dogodile su se i neke pozitivne promene. Kenedijevi saradnici su videli da su se popravili odnosi između predsednika i prve dame, koji su bili zahlađeni nekoliko meseci, posle smrti njihovog novorođenog sina Patrika. Rezultat otopljavanja odnosa bio je i pristanak Džeki Kenedi da sa Džonom ide u Dalas. Ona i predsednik su sedeli zajedno u avionu Air Force One. Malkolm Kidlaf, zamenik sekretara za štampu, u intervjuu za ovu knjigu i je rekao da su predsednik i njegova supruga tokom putovanja opušteno ćaskali: „Nikada ranije ih nisam video takve. Znate, smejali su se, zaista su izgledali kao muž i žena. Bilo je veoma lepo.“ Kildaf mi je rekao da je Kenedi, nekoliko nedelja ranije, naglo otkazao susret sa novinarima u njegovom novom odmaralištu, u selu blizu Atoke u Virdžiniji. „Ne želim da dođu novinari. Ovaj vikend je samo za Džeki i mene“, rekao je predsednik.
Uobičajeno, postojala je i druga strana Kenedijevog privatnog života. Čak i na svom poslednjem putovanju, bio je primoran da nosi čvrst steznik, koji se protezao od ramena do međunožja. Dva meseca ranije, prilikom predizborne posete Zapadnoj obali, Kenedi je obnovio povredu kičme. Na jednoj zabavi, pokušao je da se našali sa jednom novinarkom i da je gurne u bazen. Ona se izmakla i on je nezgodno pao. Zbog te povrede opet je nosio steznik, koji ga je držao uspravnim za metke Li Harvi Osvalda.
Džon Kenedi je 16. novembra, prvi put od decembra 1962. godine, posetio porodični dom na Floridi, u Palm Biču. Dva dana kasnije održao je govor na samitu Panameričkog udruženja novinara. Pomenuo je Fidela Kastra kao „barijeru koju treba ukloniti“ kako bi se obezbedila socijalna pravda i ekonomska dobrobit u Latinskoj Americi. Tek dvanaest godina kasnije otkriveno je da taj govor nisu priredili Kenedi i njegovi saradnici, već CIA. Preteće pominjanje Kastra bilo je potrebno CIA da bi ohrabrili svog plašljivog operativca Rolanda Kubelu, koji je, pod kodnim imenom Amlash, bio njihova najveća nada za ostvarenje starog cilja – ubistva kubanskog predsednika.
Nakon proslave Dana zahvalnosti u Ovalnom kabinetu, gde je pobednički pozirao pored ćurke od 25 kilograma, Kenedi se okrenuo svojoj novoj opsesiji – uništavanju kineskih postrojenja za nuklearno oružje. Još dok je bio senator, Kenedi je tvrdio da Kinezi, za razliku od Sovjeta, veruju „u rat kao sredstvo za stvaranje komunističkog sveta“. Po njegovoj proceni, Kina je želela nuklearni rat jer je bila uverena da bi opstala, pošto ima veliki broj stanovnika, tada čak 750 miliona.
Neposredno pred odlazak u Dalas, Kenedi je sazvao sastanak na kome je jedina tema bila kineska atomska bomba. Diskusija je završena predlogom da se sprovede hirurški precizna operacija bombardovanja kineskog nuklearnog postrojenja u Lančou, koji se nalazi blizu poligona u Lop Noru. Kenedi je smatrao da „ne bi bilo previše teško“ da se organizuje napad neobeleženim avionom. Očekivao je i sovjetsku podršku za to, pošto je i SSSR bio ugrožen kineskom pretnjom nuklearnim oružjem.
Kenedi je u julu 1963. zamolio Averela Harimana, svog glavnog predstavnika u Moskvi u pregovorima oko sporazuma o zabrani nuklearnih testova, da sa Nikitom Hruščovom indirektno pokrene pitanje zajedničkog udara na Kinu. Zvanični dokumenti sa Kenedijevim instrukcijama Harimanu su i dalje zapečaćeni. Iskazi svedoka koji su bili uključeni u tu operaciju otkrivaju nekoliko nivoa tih planova. Čester Kuper, zvaničnik CIA, koji je bio Harimenov savetnik, u razgovoru za ovu knjigu rekao je da „predlog nije obuhvatao ideju o zajedničkoj misiji već nameru da se Rusi uvere da je i u njihovom interesu da se ne bune previše oštro kad bude izvršen napad na Kinu“. Karl Kejsen, tadašnji zamenik savetnika Bele kuće za nauku, koji je učestvovao u pregovorima, potvrdio je da su postojali tajni razgovori sa Hruščovom u kojima je „bilo reči o napadu na Lop Nor“. Kejsen je rekao da je „suština Hrimanovog zadatka bila da natera Sovjete da kažu Kinezima da prestanu sa razvojem nuklearnog oružja“. Hruščov nije pristao. „Ljut zbog takvog američkog pristupa, Hruščov je grubo odbacio Harimanov predlog. Rekao je: ‘Ja nisam poštar, neću da prenosim poruke Kinezima’“, svedočio je Kejsen.
Džon Kenedi je takav odgovor sovjetskog predsednika shvatio kao poruku Americi: „Na Kinu mogu baciti koliko god hoće bombi i to direktno, bez sovjetske intervencije“. O napadu na kineska nuklearna postrojenja raspravljalo se i nakon Kenedijeve smrti.
Tokom svojih poslednjih dana u Vašingtonu, Kenedi se suočio sa ozbiljnom optužbom protiv Kenija O’Donela, sekretara za kadrovska pitanja. Optužbe je izneo profesionalni političar Pol Korbin, koji je bio član Demokratskog nacionalnog komiteta, a održavao je bliske lične odnose sa predsednikovim bratom Bobijem Kenedijem. Korbin je bio marinac, služio je u Drugom svetskom ratu, bio je sklon zaverama, a njegova samouverenost i agresivnost izazivala su strah kod svih zaposlenih u Ministarstvu pravde i Beloj kući, koje je on smatrao običnim štreberima. Džon Kenedi nije verovao Korbinu, jedva ga je tolerisao, i to samo zbog njegovog odličnog odnosa sa Bobijem.
U jesen 1963, Korbin je o svojim optužbama na račun O’Donela razgovarao sa novinarom Čarlsom Bartletom, koji je bio dugogodišnji prijatelj Džona Kenedija. Korbin mu je rekao da ima čvrste dokaze o krađi novca, koji je prikupljan za kampanju u sedištu Demokratske partije u Vašingtonu. Naveo je i konkretan slučaj kada je jednom višem menadžeru kalifornijske naftne kompanije, koja se nalazila pod istragom Ministarstva pravde, rečeno da donese 100.000 dolara za kampanju u novčanicama od 100 dolara. „Usluga za uslugu“ bila je vekovna vašingtonska tradicija. Tako je toj naftnoj kompaniji ponuđeno obećanje da će se „slučaj rešiti“ ili makar „popraviti situacija“. Međutim, Korbin je otkrio da je u izbornom štabu zabeleženo samo 50.000 dolara na ime priloga tih naftaša. Korbin je tvrdio da je drugih 50.000 dolara završilo u džepovima O’Donela i dvojice njegovih saradnika.
Bartlet je u julu 1963. upozorio predsednika na korupciju u Beloj kući. To je bio hrabar čin. Nijedan predsednik ne voli da mu se kaže da njegov najbliži pomoćnik, koji zna najviše o njemu, mora da ode. U nekoliko pisama, Bartler je upozorio Kenedija da republikanski kongresmeni i senatori najavljuju aferu u čijem centru će se naći „korumpirani najbliži saradnici predsednika“. Istakao je da uticaj O’Donela i njegovih pomoćnika dopire do mnogih vladinih agencija: „Ne vode se knjige, sve je gotovina, a potencijal za bogatu žetvu je veliki. Plašim se da stvar može da vam iznenada izmakne kontroli, ako hitno ne otkrijete šta se zaista dešava“, pisao je novinar svom prijatelju, predsedniku SAD-a.
Bartlet je bio uznemiren zbog O’Donela, ali ne samo zbog Korbinovih optužbi, nego i zato što je saznao da je O’Donel kupio veliku kuću u Džordžtaunu, nije mogao da sakrije svoje novostečeno bogatstvo. Jedan pripadnik Tajne službe obavestio je Bartleta da je O’Donel, dok je pio u baru u Hajanis Portu, iznosio pogrdne komentare o predsedniku, u kojima ga je opisivao kao „prilično glupog čoveka, koji bi bez njegove (O’Donelove) pomoći pao na nos“. Istog dana kada je Kenedi dobio to pismo, agent Tajne službe je izbačen iz odeljenja u Beloj kući.
Postoji mogućnost da su Bartlet i Korbin pogrešno shvatili ulogu O’Donela. Nije isključeno da je O’Donel uzimao deo priloga po nalogu predsednika, koji je imao finansijske probleme. To može da se zaključi i iz Kenedijevog odgovora Bartletu: „Čarli, ovde je mnogo ljudi koji su ljuti na tebe. Ja sam zaradio svoj novac. Drugi ljudi bi trebalo da zarade svoj.“
Iako Džon Kenedi, očigledno, nije bio zabrinut zbog ponašanja O’Donela, Pol Korbin je nastavio svoju istragu. Posle višemesečnih priprema doneo je Bobiju Kenediju kompletiranu optužnicu, sa potpisanim izjavama pod zakletvom, u kojima su donatori naveli koliko su novca predali O’Donelu. Bobi je odmah pozvao Džona. Na telefon u Ovalnom kabinetu javila se predsednikova sekretarica Evelin Linkoln, koja je Bobiju rekla da je njegov brat upravo otišao u Teksas. Bobi Kenedi je, prema tvrdnji Pola Korbina, rekao: „U ponedeljak, kad se Džon vrati, prvo ćemo razgovarati o O’Donelu“.
Nakon atentata, očajni državni tužilac je rekao Korbinu da ostavi O’Donela na miru. „Lindon Džonson mi ne bi verovao“, rekao je Bobi Kenedi.
Bartlet nikada nije napisao novinsku priču o tom skandalu, koji ne nestao ubistvom njegovog dobrog prijatelja. Ali ostao je dovoljno uznemiren onim što je znao i onim što, možda, nije dovoljno uradio u to vreme, da je pristao da svoja pisma predsedniku učini dostupnim za ovu knjigu.
Dve brutalne ironije dogodile su se 22. novembra. Taj petak je počeo kao veliki dan za Bobija Kenedija i potencijalno poguban za potpredsednika Lindona Džonsona.
U deset sati ujutru, vlasnik vašingtonske osiguravajuće kuće Donald Rejnolds ušao je, sa svojim advokatom, u malu salu za saslušanja na Kapitol Hilu kako bi predao dokaze o nezakonitom davanju poklona Džonsonu. Bobi Kenedi je nedeljama prikupljao dokaze o podmićivanju zvaničnika Demokratske partije, uključujući i Džonsona. U zamenu za dozvolu da proda polise osiguranja za veliki federalni građevinski projekat, Rejnolds je morao da podmiti potpredsednika SAD-a. Rejnolds je u Kapitol Hilu ispričao sve i o prodaji životnog osiguranja Džonsonu, koji ga je prinudio da kupi nepotrebne reklame na Džonsonovoj televiziji u Ostinu. Niko u Teksasu nije bio zainteresovan za kupovinu osiguranja od brokera, čije sedište je u predgrađu Merilenda, udaljenog 1.500 milja. Rejnolds je ispričao i da je morao da, kao neku vrstu bonusa, Džonsonu kupi stereo gramofon. Džonsonovoj supruzi Klaudiji, poznatijoj kao Lejdi Berd, dao je katalog, pa je ona izabrala šta da joj pokloni.
Dok je ispitivanje Rejnoldsa još trajalo, u 14,30, Lindon Džonson je već postao predsednik Sjedinjenih Američki Država i više niko nije hteo da ospori njegov legitimitet zbog stereo uređaja i televizijskih reklama vrednih nekoliko hiljada dolara.
Od toga je mnogo važniji bio skandal, koji je nastao kad su smrtonosni hici pogodili svoju metu u Dalasu.
Robert Kenedi je bio očajan zbog ubistva brata, ali i zato što nije mogao da se osveti. On i udovica Žaklina (Džeki Kenedi) bili su uvereni da predsednika nisu likvidirali komunisti, kao što su to verovali DŽ. Edgar Huver i mnogi drugi. Oni su smatrali da je u pitanju domaća zavera. Nisu imali jasnu predstavu ko je stajao iza te zavere, ko ju je organizovao i ko je imao motiv, ali sumnjali su da je to Sem Đankana, šef čikaške mafije. FBI je presreo Đankanine telefonske razgovore početkom 1961. godine, u kojima se čulo kako tvrdi da ga je Džon Kenedi prevario, nije mu platio za pomoć u izbornoj kampanji 1960. Stoga je Bobi Kenedi, uveče 22. novembra, telefonom pozvao Julijusa Dražninu iz čikaškog Nacionalnog odbora za radničke odnose. „Potrebna nam je pomoć. Možda možete da saznate šta se o ovome (ubistvu DŽFK) priča u mafiji. Što god da saznate, javite mi“, rekao mu je Bobi.
U razgovoru, koji smo vodili 1994, Dražnin mi je rekao da je razumeo Kenedijevo pominjanje mafije: „Mislio je na Sema Đankanu“.
Dva dana kasnije, u nedelju, 24. novembra, Džek Rubi, vlasnik bara u Dalasu, pucao je i ubio Li Harvi Osvalda pred televizijskim kamerama, u direktnom prenosu. Pošto se pominjalo da je Rubi imao veze sa podzemljem u Čikagu, Dražnin je angažovao nekoliko prijatelja da traže s kim je Rubi bio u kontaktu. Njegova ad hok istraživačka grupa nije pronašla dokaze o bilo kakvoj povezanosti Sema Đankane sa atentatom na Kenedija. Nije pronašao nikakvu konekciju između Rubija i čikaške mafije. „Uveren sam da je Rubi delovao sam. Rubi je mislio da je ubistvo Osvalda patriotski čin. I danas verujem da nije bilo nikakve njegove veze sa Đankanom“, rekao mi je Dražnin 1994. godine. Dražnin je obavestio Bobija Kenedija da nema nikakve dokaze, ali nastavio je da ih traži još godinu dana. Ironično, Dražninova istraga je trajala duže nego rad Vorenove komisije, koju je osnovao predsednik Džonson da istraži pozadinu atentata na Džona Kenedija.
Tokom narednih četrdeset godina, američka nacija će ostati opsednuta atentatom na Kenedija. Napisane su stotine knjiga, punih grozničavih spekulacija o Osvaldu i Rubiju i njihovim mogućim vezama sa organizovanim kriminalom ili sovjetskom obaveštajnom službom. Za pet godina istraživanja za potrebe pisanja ove knjige nisam pronašao ništa što bi demantovalo instinktivne zaključke Julijusa Dražnina, ili mnogo detaljnije nalaze Vorenove komisije – Osvald je sam organizovao ubistvo Kenedija, a Rubi je sam isto uradio Osvaldu.
Čini se da je Bobi Kenedi svoje najdublje strahove zadržao za sebe. U intervjuima za ovu knjigu, njegovi najbliži pomoćnici su iznosili različita mišljenja o mogućoj zaveri, zasnovana na razgovorima sa Kenedijem. Nekim prijateljima je govorio da prihvata zaključke Vorenove komisije, a drugima je sugerisao da se pozadina cele priče možda nikada neće saznati.
Bobi Kenedi je mnogo otvoreniji bio sa Georgijem Boljšakovim, svojim starim poznanikom iz obaveštajnog sektora. Iako su, tokom kubanske raketne krize, braća Kenedi proterali Boljšakova iz Sjedinjenih Država jer su posumnjali da ih je izdao i prevario, Bobi Kenedi mu se obratio za pomoć. Sovjetski dosijei, koji su sredinom 1990-ih postali dostupni Aleksandru Fursenku i Timotiju Naftaliju, autorima knjige „Jedna paklena kocka“, otkrili su da je Bobi Kenedi krajem novembra 1963, samo nekoliko dana posle atentata u Dalasu, poslao izaslanika u Moskvu sa zadatkom da stupi u kontakt sa Boljšakovom. Izaslanik je bio Vilijam Volton, bivši novinar i apstraktni slikar, koji je bio u bliskim odnosima sa Džonom Kenedijem. Igrom slučaja, Volton je upravo 22. novembra trebalo da otputuje u Moskvu na sastanak sa sovjetskim umetnicima. Od putovanja je odustao zbog ubistva predsednika. Ali nedelju dana kasnije, ipak je otišao u Moskvu, ali u drugačiju misiju – da pronađe Boljšakova i prenese mu Bobijevu poruku. Prema beleškama u sovjetskom dosijeu, Volton je od Boljšakova tražio da posavetuje sovjetsko rukovodstvo da „ostane odlučno“ tokom vladavine Lindona Džonsona, a da će se Kenedijevi vratiti u Belu kuću kad Bobi postane predsednik. U jednoj belešci se navodi da je Volton rekao sovjetskom obaveštajcu da porodica Kenedi veruje da iza ubistva DŽFK stoji velika politička zavera. Fursenko i Naftali su zabeležili Voltonovo uverenje da „klan Kenedi smatra izbor Džonsona za potpredsednika predstavlja strašnu grešku“. U toj knjizi navodi se da je Volton rekao Boljšakovu da će Bobi Kenedi na mestu državnog tužioca ostati do kraja 1964. godine, a zatim će se kandidovati za guvernera Masačusetsa, pre nego što započne kampanju za predsednika. Fursenko i Naftali su zapisali: „Volton i, verovatno, Bobi Kenedi želeli su da Hruščov zna da viziju Džona Kenedija o odnosima sa Sovjetskim Savezom može da sprovede samo njegov brat, i da zahlađenje koje bi moglo da se desi zbog Džonsona neće trajati večno“. Sovjetski obaveštajci su Bobija Kenedija opisivali kao čoveka koji je „tvrđi od svog brata, ali koji je u potpunosti delio stavove DŽFK i, što je još važnije, aktivno se trudio da ostvari ideje DŽFK“.
Do ranog subotnjeg jutra, 23. novembra, Tajna služba je najvažnije dokumente Džona Kenedija, zvanične i privatne, premestila u najbezbedniju sobu u kompleksu Bele kuće, u apartman 300, koji se nalazio u istom hodniku gde i kancelarije Saveta za nacionalnu bezbednost. Hodnik se nalazio pod celodnevnim nadzorom naoružanih stražara.
Major Džejms R. Dingeman, izvršni sekretar Specijalne grupe, rekao mi je da je on lično obezbedio mesto za smeštaj Kenedijevih dokumenata: „U tu prostoriju niko nije ulazio sve do jedne subote ujutru, 1964. godine, kada su došli gospođa Kenedi i Bobi Kenedi“. Oni su zadužili mornaričkog oficira Džordža E. Daltona da pazi na dokumente. Dalton je pregledao sav materijal, iz koga je uklonio određene papire. Takođe, pregledao je snimke iz Ovalnog kabineta i pripremio transkripte razgovora. Nije bilo ničeg suptilnog u Daltonovoj misiji. Imao je zadatak da pregleda sve dokumente i presluša trake u potrazi za osetljivim detaljima, koje je trebalo izbrisati ili ukloniti.
Ričard Berk, koji je u kancelariji senatora Teda Kenedija radio zajedno sa Daltonom, 1992. objavio je kontroverzni bestseler u kome je izneo svoja saznanja o dokumentima ubijenog predsednika. Berk mi je rekao da je video neke od transkripata snimljenih razgovora iz Ovalne sobe, koje je Dalton stavio u sef kancelarije Teda Kenedija. Transkripti su uključivali niz telefonskih razgovora između Džeka Kenedija i dve važne žene u njegovom životu, Džudit Eksner i Merilin Monro. „Bilo je mnogo eksplicitnih razgovora seksualne prirode sa Monro“, rekao mi je Berk. Transkripti su otkrili i da je predsednik sa raznim pojedincima razgovarao o „isplatama u gotovini, o saveznim grantovima i ugovorima“.
Dokumenti Džona Kenedija su na kraju prebačeni u Federalni arhivski i evidencijski centar u Volthamu u Masačusetsu, gde su čuvani i obrađivani u novoosnovanoj „Kenedijevoj biblioteci“. Porodica Kenedi je saveznoj vladi formalno prepustila predsednikove papire i snimke iz Bele kuće 1976. godine. Do tada su Džordž Dalton i članovi porodice Kenedi imali skoro 13 godina da rade šta žele sa tim materijalom. Istoričari i istraživači, koji su imali uvid u arhivu „Kenedijeve biblioteke“, uverili su se da su mnogi dokumenti bili puni grešaka i propusta i, stoga, beskorisni za istraživački rad. Neke trake su imale „zagonetne anomalije“, koje su nastale usled uklanjanja određenih delova ili loše odrađenog spajanja. Neke trake su obrisane, a bilo je najmanje devet kutija, kako ih je Tajna služba numerisala, u kojima nije bilo ničega. „Kenedijeva biblioteka“ je 1985. godine priznala da postoji sumnja „da su neki predmeti uklonjeni“, ali da „nije otkriveno neovlašćeno menjanje sadržaja“. Džordž Dalton je, nakon što je prekinuo saradnju sa Tedom Kenedijem, postao vlasnik nekoliko bezinskih pumpi u okolni Vašingtona. Odbio je sve zahteve za intervjue.
Nekoliko nedelja posle ubistva Džona Kenedija, kako se učvršćivala činjenica da je Lindon Džonson postao predsednik, stvarnost je počela da uzima danak od Bobija Kenedija. Frenk Mankjevič, koji je tada radio za Mirovni korpus, tada je posetio ministra pravde kako bi razgovarali o nekim zakonima. Mankjevič mi je rekao da je bio užasnut prizorom: „Kao devetnaestogodišnji vojnik video sam kako izgledaju ljudi u koncentracionim logorima. Kao oni, izgledao je i Robert Kenedi. Bio je toliko iscrpljen da je nestao u svojoj košulji. Dok sam posmatrao njegove tanke ruke, pomislio sam da ovaj čovek više nikada neće ništa značiti u američkoj politici. Postajaće sve manji i manji, a na kraju će potpuno nestati. Možda je to razlog zašto nije pričao o ubistvu svog brata. Znao je da ga pričom ne može vratiti u život, pa zašto pričati? Bilo mi ga je tako žao“.
Kenedi se oporavio na vreme da pobedi u teškoj kampanji u jesen 1964. za mesto u Senatu. Međutim, nije ništa uradio da otkrije istinu o smrti svog brata. Ne bi ništa uradio čak i da ga je Demokratska partija kandidovala na predsedničkim izborima 1968. godine. Cena prave istrage bila je previsoka: objavljivanje istine o predsedniku Džonu F. Kenediju i celoj porodici Kenedi. Upravo taj strah je sprečio Roberta Kenedija da svedoči pred Vorenovom komisijum.
U pismu od 11. juna 1964. godine, Erl Voren, šef komisije i predsednik Vrhovnog suda, pitao je Bobija Kenedija da li je „svestan bilo kakvih dodatnih informacija u vezi sa atentatom, koje nisu poznate Komisiji“. Dva meseca kasnije, Kenedi je poslao Vorenu odgovor u kome je naveo da ne zna ni za jedan dokaz koji ukazuje da iza ubistva njegovog brata stoji „domaća ili strana zavera“. Dodao je: „Nemam nikakve predloge u vezi sa bilo kakvom dodatnom istragom koju bi Komisija trebalo da sprovede pre objavljivanja svog izveštaja“.
Komisija nije zamolila Roberta Kenedija da svedoči.
Izvor: Tabloid
