Piše: Mišo Vujović
Pre nego što su kladionice nikle na svakom ćošku kao pečurke posle kiše, Nikšić je, kako i priliči pokeraškoj prestonici, imao svog kralja ruleta. Prvog privatnog priređivača igara na sreću u Titovoj Jugoslaviji.
Nije mu trebala ni licenca, ni reklama, ni sponzor. Bili su dovoljni Mileta Kiloni i njegov čuveni rulet na autobuskoj stanici.
Rulet nije ličio ni na šta što bi današnji kockar prepoznao. Nije bilo kuglice, baršuna ni svetlećih tabli. Samo okrugla daska, ručno napravljena, sa gusto zakucanim ekserčićima koji su delili polja na kojima su, pored brojeva, stajala imena fudbalskih klubova i simbola jednog vremena: Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk, Sutjeska, Budućnost, OFK Beograd…
Kad bi Mileta zavrteo dasku, okupljeni bi zaćutali kao pred izvlačenje državne lutrije. Pokazivač bi skakutao od eksera do eksera, čas preteći jednima, čas budeći nadu kod drugih, dok se konačno ne bi zaustavio između dva graničnika. Tada bi neko likovao, neko psovao sudbinu, a neko već vadio poslednji dinar iz džepa za novu turu sreće.
Kad bi sreća poslužila Miletu i kad bi pokupio dobitak, nije skakao niti se razmetao. Samo bi raširio dva prsta desne ruke — kažiprst i mali prst — pa bi njima lagano prelazio preko brade i požutelih brkova. Bio je to njegov osmeh bez osmeha, znak da je ponovo nadmudrio i igru i igrače. Dok su drugi prebrojavali izgubljene dinare, Mileta je milovao brkove kao general koji obilazi tek osvojenu teritoriju.
Oko ruleta se razvijala prava mala pozornica života. Tu su se sklapala prijateljstva i raspadala kumstva, rešavale fudbalske rasprave i donosile odluke važnije od mnogih opštinskih sednica. Dok bi rulet resko štrikao po ekserima, negde iza leđa začulo bi se Švajlovo pevanje:
„Razvila se igra fina kraj ruleta Miletina.“
Švajle, internacionalni šaner od koga su strepeli trgovci na Ponte Rosu, često je asistirao Mileti. Umeo je dosetkama da oraspoloži gubitnike i na trenutak ublaži bolnu prazninu u džepovima.
A Mileta? Mileta je bio prizor za sebe. Kao filmski lik koji je slučajno zalutao u stvarnost. Živopisan, izbrazdan ožiljcima koji su se čudesno uklapali u njegovu mozaičnu fizionomiju.
Nosio je kaubojski šešir kao da je upravo sišao sa prašnjave pruge u Arizoni, a ne sa nikšićke autobuske stanice. Zimi bundu, leti prsluk. Brkovi su mu bili gusti i požuteli od duvana, kao stare novinske stranice.
Na levoj ruci imao je samo mali prst koji je, sa dugačkim noktom, štrčao iz kožne futrole navučene na patrljak šake. Na desnoj su ostali palac, kažiprst i mali prst. Ali ono što su život i nesreća oduzeli, nadoknadio je prisustvom. Mileta nije ulazio u prostor — on ga je osvajao.
Kad bi stao kraj svog ruleta, izgledao je kao direktor najvećeg kazina na svetu. Samo što je njegov Monte Karlo bio sastavljen od dasaka, eksera i nikšićke mašte.
I možda je baš zato bio veći od mnogih pravih kazina. Jer tu se nije kockao samo novac. Kockala se sujeta, navijačka čast, kafanska reč i ona večita nada malog čoveka da će mu se, makar jednom tog dana, osmehnuti sreća.
A sreća je, kao i uvek, najradije stajala uz Miletu Kilonija, pušila njegov duvan i smejala se svima redom.
Izvor: IN4S
