Piše: Mišo Vujović
Nedavno sam, u društvu lekara, čuo priču o čoveku koji je u isto vreme uspeo da bude pionir, vizionar, stradalnik i žrtva zlobne zavisti. Sve to — u sopstvenoj biografiji.
Glavni junak je akademik. Ne bilo kakav, već hadži akademik. Prošao je hodočašće kroz sve komisije, katedre, odbore i podsekcije. Nije on samo ušao u institucije; on ih je obišao kao sveta mesta. Svako zasedanje po jedna stanica, svako glasanje po jedan tropar.
U njegovoj biografiji radova ima toliko da čovek stekne utisak da je i u snu pisao, zlobnici kažu drugi su noćima pisali a on bi se ujutru uredno potpisao. I to potpisom koji vremenom dobija posebnu težinu: nije to više mastilo, to je pečat sudbine.
Zlobnici tvrde da su neki „autorski“ radovi bili kolektivni napor čitavih klinika. Ali šta je kolektiv? Pa to je lepa reč kojom se prikriva činjenica da nije bilo jednog velikog uma da sve sam iznese sve bi propalo. Akademik je, dakle, pomagao skromnijima da se osete kao deo njegove biografije. Humano!
„Pionirske metode“? Naravno. Istina, postojale su i pre njega, ali bez njegovog imena nisu imale pravu težinu. Kao što i zemlja postoji bez mape — ali tek kad je ucrtate, postane civilizacija.
Oko prijema u Akademiju digla se nekakva prašina. Neko je pominjao ulepšane podatke. Malo skrojene malo uštepane. Neko netačne godine. Neko tuđe zasluge. Ali kome verovati papirima ili utisku? A utisak je bio impresivan. Biografija deblja od telefonskog imenika, bez prigradskih opština.
Umesto rasprave u duhu via exit nastao je muk. Ali ne bilo kakav muk, svečan i institucionalan muk. Kao himna bez teksta. Procedura je odradila svoje; istina je strpljivo sačekala da prođe rok žalbe i povukla se u ambulantu pravne patologije.
Onda je Sud časti rekao svoje. Povreda etičkog kodeksa. Lepo zvuči, skoro svečano. Kao kad vam kažu da ste „pogrešili u formi“, ali je suština netaknuta. Etika je konstatovala, karijera nastavila.
Kod nas je etika kao aparat u bolnici — postoji, ali se uključuje samo kad dođu zvaničnici. U praksi, lečimo simptome; dijagnozu ne otvaramo da se ne prehladimo od promaje.
I tako, hadži akademik ostaje simbol jednog sistema u kojem nije najvažnije šta znaš, već koga znaš. Ne šta si napisao, već gde si se potpisao.
On ne mora biti najbolji naučnik; dovoljno je da bude najbolji planinar institucionalnih vrhova. I dok se mi divimo zvanjima kao da su svetinja, zaboravljamo da svetost nije u tituli nego u istini.
Ali istina je kod nas nezgodna. Traži dokaze, pitanja, raspravu. Mnogo je lakše ići na hodočašće procedure i vratiti se sa diplomom kao suvenirom.
Na kraju, u zemlji u kojoj se kompromis smatra diplomatijom, a ćutanje mudrošću, hadži akademik nije izuzetak. On je prototip.
I zato mu treba odati priznanje: nije on prećutao istinu. On ju je institucionalno sterilisao.
Izvor: IN4S
