Piše: Sanja Prelević
„Vidovdan je svesno žrtvovanje prolaznog života radi viših vrednosti, hristolika žrtva koja stoji uz rame sa najvećim primerima svetske istorije. To je jedan od najvećih srpskih verskih praznika, na čijem mitu je vekovima građena Crna Gora“, podseća na početku razgovora za NIN protojerej stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namesnik podgoričko- kolašinski. On ukazuje da se svakodnevni kosovski boj u 21. veku ne vodi mahanjem zastavama, već pobedom nad sopstvenom sebičnošću i odbranom domovine čašću, lepotom i znanjem, uz pružanje ruke pomoći srpskom narodu i izgradnju mirnog suživota sa komšijama.
Šta je Vidovdan za srpski narod?
–Vidovdan je dan sećanja na veliku žrtvu ljubavi, žrtvovanja samih sebe, da bi se odbranili bližnji, crkve, svetinje tvoje zajednice, od najezde i okupacije do tada malo poznate, a jake, otomanske vojne sile. Veličina žrtve junaka Kosovske bitke je utoliko veća ukoliko nam je iz istorije, ali i iz narodne poezije, poznat nesrazmerni odnos turske i srpske vojske. Uprkos toj nesrazmeri, vojnici Svetog kneza Lazara u Kosovskom boju svesno su žrtvovali svoje živote, svedočeći da veruju u neku veću vrednost od sopstvenih prolaznih zemaljskih života. Iz perspektive Crkve, ta žrtva je hristolika, a uopšteno istorijski i kulturno gledano, Evropa i ceo svet znaju za žrtvu 300 Spartanaca kod Termopila, i ja ne vidim niti jedan razlog da se sa podjednakim divljenjem i razlozima ne gleda na veličinu ljudske žrtve u obe te istorijske prilike, ako već nekima danas nedostaje razumevanje i poštovanje prema hrišćanskom aspektu Lazareve i Miloševe žrtve.
Istorijska Crna Gora Petrovića građena je na kosovskoj misli. Kako je došlo do toga da se ta vertikala danas u delu javnosti percipira kao nešto tuđe i uvezeno?
-Nije novo da čovek postane otuđen od svoje prošlosti i svog kolektivnog identiteta. To nije samo slučaj u jednom delu crnogorske javnosti, nego toga ima svuda po svetu. Ako danas katedrale u Ulmu, Kelnu i Strazburu stoje prazne ili se koriste isključivo za održavanje koncerata, onda nam postaje jasno kako deo naroda u Crnoj Gori svoju sopstvenu prošlost smatra praznom kategorijom, koju tek treba ispuniti novim sadržajem.
Ali kao što je to sa stanovišta građanskih sloboda legitimno, tako je jednako legitimno da se sopstvena tradicija čuva i obnavlja u duhu predaka koji su prošli životnim i duhovnim putem kojim i mi – po izboru slobodne volje i duboke intimne želje – želimo da pređemo. U tom izboru da ne zaboravljamo sopstvenu tradiciju, jednako smo pozvani da naše neistomišljenike ne vređamo, da im se ne rugamo, i da u suživotu s njima nastojimo da razumemo njihovo odricanje od tradicije.
Uvek ostaje otvoreno pitanje ko će kome ubedljivije posvedočiti razloge (ne kažem ko će koga argumentima i rečima ubediti, nego kažem: životom posvedočiti) svoje odluke: da li nastaviti putem vekovne tradicije ili tražiti nove, pa čak i potpuno različite sadržaje. Evropa i svet žive tu i takvu krizu, i čini mi se da upravo u ovom našem vremenu možemo videti kako se narodi Evrope vraćaju sopstvenim duhovnim i kulturnim izvorima, ili bar pokazuju povećano interesovanje za njih.
Da li je kosovska ideja u Crnoj Gori bila samo pokretač oslobodilačkih ratova ili je imala dublju ulogu u očuvanju moralnog zakona među plemenima?
-Ona je u Crnoj Gori bila i jedno i drugo, pa i više od oboje. Da je bila pokretač oslobodilačkih ratova, vidi se iz teksta ”Gorskog vijenca”, iz pisama mitropolita Danila i pesama Svetog Petra Cetinjskog, vidi se iz Obilića medalje i Obilića poljane na Cetinju, kao i iz opširne usmene narodne tradicije. Da je bila čuvar moralnog zakona, vidi se iz teksta Stege Svetog Petra Cetinjskog, koji Crnogorce opominje primerom kosovske izdaje. Ali je, preko svega toga, ideja kosovske hristolike žrtve bila duhovna vertikala, koja je narodu predstavu o Carstvu nebeskom (”blago tome ko doveka živi”) učinila opipljivom, a brojne crnogorske žrtve u borbi za slobodu – veoma smislenim.
Kako Crkva i verni narod u Crnoj Gori danas balansiraju između političke realnosti zvaničnog priznanja Kosova i one neprolazne, zavetne vernosti?
-Onako kako je balansirao sin Svetog kneza Lazara, takođe Sveti Stefan Lazarević, koji je radi očuvanja opstanka svog naroda i narodnog obraza bio spreman da ponekad žrtvuje sopstveni, stajući formalno na stranu ubice svoga oca, a protiv zapadnohrišćanskih vojnih koalicija. Naravno, danas nije situacija identična, ali naglašavam da je Crkva takvog čoveka, i velikog junaka s pravom kanonizovala, te da ni mi današnji u realnom životu nismo u prilici da jasno razdvojimo crno od belog kada je u pitanju državna i međudržavna politika – kada već pitate o priznanju tzv. Kosova. Imamo naš svakodnevni „kosovski boj“
U čemu se danas ogleda naš lični, svakodnevni „kosovski boj” i šta je ključna poruka Vidovdana za Crnu Goru u 21. veku?
-Kosovski boj, ako je nadahnut Hristovom žrtvom, a jeste nesumnjivo – onda se on ne vodi uvek i samo na bojnom polju istorije, nego i na ličnom polju duhovnog pregalaštva. ”Domovina se brani lepotom, čašću i znanjem”, glasi stih jedne od najlepših i najistinitijih pesama na lepom srpskom jeziku. Pa ako je pesnik Ršum u pravu, onda je ”kosovski boj” i u odnosu prema bližnjem, prema roditeljima, prema komšijama… spremnost da žrtvujemo sebe radi drugih. A i u pogledu naših kosovsko-metohijskih svetinja, nije naš zadatak da pođemo tamo i samo mašemo srpskim zastavama i napevamo se srpskih pesama, nego da odemo u miru i pitamo kako i koliko možemo da pomognemo tamošnjim Srbima, a kako i koliko da budemo dobri gosti i susedi većinskog albanskog naroda. Što češće i mirnije tamo idemo, to će biti više prilike da nas i Albanci upoznaju, i da vide koliko nama znači ono što je u njihovom komšiluku. A kako će nas upoznati i Albanci i Srbi sa Kosova i Metohije, ako mi tamo, u današnjoj eri unapređenog saobraćaja, ne idemo?
Kako mlađe generacije u Crnoj Gori danas doživljavaju Kosovo – kao političku temu sa društvenih mreža ili kao živu emociju prema svetinjama?
-Ima, naravno, i jednog i drugog. Količinski, kvantitativno reklo bi se da sve ode na društvene mreže, ali mi koji manje po njima visimo u prilici smo da vidimo realnost mimo tih simuliranih zajednica: pune crkve i manastire na Vidovdan, puno mladih ljudi koji, recimo, poste Petrovski post (unutar koga najčešće proslavljamo Vidovdan) i koji često idu na hodočasnička putovanja na Kosovo i Metohiju. Drugim rečima, možda nikada kao sada naša omladina nije na ispravniji način, onaj liturgijski bogoslužbeni, doživljavala Kosovski zavet kao što ga doživljava baš danas.
Može li kosovska etika, zasnovana na pravednosti i zaštiti slabijeg, biti ujedinjujući faktor u društvu, a ne izvor polarizacije i podela?
-Kosovska bitka je i 28. juna 1389. podjednako bila izvor kako narodnog ujedinjenja, tako i velikih podela, pa čak i izdaje. Ako Hristova žrtva na Golgoti nije mogla, bar toga dana, da ujedini ni sve apostole, a kamoli sve građane Jerusalima, bolju sudbinu nije mogla da ima ni Lazareva žrtva, koja je apsolutno želela da sleduje Hristovoj Golgoti i Hristovom Vaskrsenju. Mi danas, Bogu hvala, ne moramo da imamo tako strašan izbor žrtvovanja golih života da bismo branili svoje svetinje. Verujem da postoje i drugi načini. Ali je dobro da se svi pojedinačno i kolektivno ispitamo pred nadahnućem Kosovske bitke i žrtve kosovskih junaka kako bismo i mi postali udeoničari njihove pobede. Ne treba da se ujedinimo naslepo, bez promišljanja, bez kritike i preispitivanja samih sebe. Neophodno je proći i kroz krizu i kroz polemiku, pa ako – poput Boška Jugovića iz narodne pesme – nađemo preče razloga za žrtvu nego za sopstvenu korist, onda ćemo biti ujedinjeni sa Hristom i Njegovom dubokom čovekoljubivom žrtvom, a razjedinjeni od greha i sebičnosti.
Izvor: NIN, br 3939, 25,jun 2026, str. 33-34.
