Piše: Vuk Bačanović
Glavni i odgovorni urednik Pobjede Nenad Zečević izneo je u svom uredničkom osvrtu više nego zanimljivo promišljanje koje se može sažeti ovako: Ljetnja škola „Gavro Vuković“ morala je biti samo pod državnom zastavom, jer Gavro Vuković nije bio bilo ko, nego – zamislite tog argumentacijskog mermera – diplomata. Kao da diplomatija znači da se čovjeku iz biografije mora hemijski odstraniti sve što ne staje u današnju stranačku brošuru od tri rečenice i još nekoliko skandaloznih distorzija istorijskih činjenica. Po toj logici, diplomata nije predstavnik istorijske države u njenoj punini, nego nešto između šefa protokola u hipermarketu i sobnog osvježivača nacionalnog identiteta: gdje se pojavi trobojka, on pusti aerosol ustavne dezinfekcije.
Diplomata ne predstavlja samo ono što je u datom trenutku najmilije partijskom nervnom sistemu; diplomata predstavlja državu u njenom trajanju. A ako se na kući Gavra Vukovića, čovjeka koji je bio personifikacija crnogorske diplomatije u doba nezavisnosti, ne može naći i istorijska crnogorska trobojka, onda ne govorimo o protokolu nego o malom muzeju političke panike sa stalnom postavkom pod nazivom: „Bjež’te, ljudi, naišla istorija.“ Vuković je u publikaciji same Diplomatske akademije MVP-a opisan kao dugogodišnji ministar inostranih poslova i „personifikacija crnogorske diplomatije“ svog doba. Da ne govorimo da se radi o čovjeku koji Crnu Goru nikada izvodio iz srpskog istorijskog i nacionalnog korpusa; naprotiv, dinastiju Petrović-Njegoš je vidio kao „jedinu u Srpstvu“ koja se nije ogriješila o „cjelinu srpskog naroda“.
I onda je najjači argument da trobojka „ne priliči“ jer je čovjek bio diplomata.
Pa kome bi onda priličila? Kripto-proroku koji na Telegramu najavljuje finansijsko spasenje čovječanstva? Digitalnom nomadu koji iz kafića na Maldivima Balkance poučava radnoj etici? Influenseru koji prodaje kurs „kako postati alfa Crnogorac u sedam koraka“, a živi s majkom u garsonjeri? Ekspertu za crnogorsku etnogenezu iz Dukljanske akademije nauka i umjetnosti?
Dobro, njemu zaista i ne priliči.
Ali, uozbiljimo se.
Vuk Bačanović: Dobar dan. Ko su danas vjekovni neprijatelji?
Ako je crveno-plavo-bijela trobojka bila dovoljno dobra da Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. prepozna „narodne boje“ kao crvenu, plavetnu i bijelu, ako CANU-ov Leksikon diplomatije kaže da je trobojka ostala u upotrebi do 1918, onda je zaista fascinantno kako je odjednom postala nepristojna baš pred školom diplomatije. To je kao da na seminaru o Njegošu iz sale iznesete „Gorski vijenac“, pravdajući to odlukom da je napisao i neka druga djela.
Naravno ne može se ići u drugu krajnost i prihvatati budalasti redukcionizam da se stara Crna Gora može svesti samo na trobojku. Ne može. Imala je i alaj-barjak, i krstaš, i dinastičku, vojnu, pomorsku i narodnu simboliku. Ali upravo je u tome stvar: stara Crna Gora nije bila sterilna kancelarijska fascikla, nego, kao i svaka druga zemlja, istorijska složenost. I zato je jednako neozbiljno trobojkom brisati crveni alaj-barjak kao što je neozbiljno alaj-barjakom protjerivati trobojku u politički azil. Samo što se kod nas istorija najčešće ne proučava, nego se na nju nasrne kao neka vrsta ideološke saobraćajne policije na nepropisno parkirano sjećanje.
Posebno je urnebesno kad se sve to predstavi kao ozbiljna državotvorna higijena. Ministarstvo je, prema objavljenom dopisu, tražilo da na Spomen-kući Gavra Vukovića za otvaranje škole bude istaknuta samo današnja državna zastava, a zatim je otvaranje završilo na Cetinju, iako je dan ranije najavljeno u Beranama. Dakle, međunarodna škola diplomatije, osmišljena da govori o pravilima, realnosti i dijalogu, doživjela je panični napad pred istorijskom zastavom države čiju diplomatiju navodno slavi. Diplomatski rečeno: odlična vježba iz rješavanja konflikata metodom bježanja iz Berana.
I tu dolazimo do suštine: problem nije u tome što današnja državna zastava treba da bude istaknuta. Naravno da treba. Problem je u tome što se od istorijske trobojke pravi vampir iz podrumske tamnice identiteta, pa se onda na nju baca bijeli luk protokola. A ta ista trobojka nije bila nikakav ilegalni migrant u crnogorskoj prošlosti. Nisu od nje bježali ni oni crnogorski suverenistički krugovi kojima Beograd nije bio politička majka nego istorijski problem. Trobojka se tek naknadno pretvara u eksponat za ideološku deratizaciju, jer je postjugoslovenska DPS politička mašina odlučila da istorija mora imati samo jednu boju, jedan kadar i jednu dozvoljenu emociju.
Vuk Bačanović: Kratka istorija naroda koji je slučajno zalutao u sopstvenu prošlost
Zato je tekst o tome da škola „nije trebalo da bude izmještena iz Berana, ali je morala biti samo pod državnom zastavom“ zapravo savršen primjer redukcionizma sa pečatom. Na prvi pogled djeluje odmjereno: nije trebalo seliti, ali red je red. A u prevodu: istorija je lijepa dok ne podsjeti da Crna Gora nije nastala iz PR saopštenja, nego iz slojeva, lomova, simbola i protivrječnosti. To „ali“ u rečenici nije veznik; to je mali ideološki carinik koji na granici između prošlosti i sadašnjosti pregleda kofere Gavra Vukovića i kaže: „Ovo može, ovo ne može, ovo je sumnjivo, ovo miriše na 1918.“ Gavro Vuković je, upravo kao diplomata, predstavljao Crnu Goru ne kao Pauer point prezentaciju iz 2004, nego kao istorijsku cjelinu: njene vladare, njene ustave, njene protokole, njena plemena, njene crvene alaj-barjake i njene crveno-plavo-bijele narodne boje.
I, na kraju, ako Gavro Vuković kao diplomata nije dovoljan da podnese svu simboličku širinu stare Crne Gore, onda nije problem u trobojci, nego u društvenoj nesposobnosti da se podnese sopstvena prošlost. Diplomata nije ambasador amnezije, a njegova kuća sterilna sala za uklanjanje istorijskih tragova, nego mjesto na kojem bi se baš moralo učiti da Crna Gora nije bila niti može biti dosadni jednoobrazni monolit iz perioda monumentalnog neoklasicizma, odnosno nacističke sterilizacije njemačke prošlosti, nego društvo čija se istorija ne može svesti na izbor između dvije patološke neuroze: jedne koja hoće sve da prekrije trobojkom, i druge koja kada je ugleda zove vatrogasce, egzorcistu i uredništvo Pobjede.
