Piše: Jasna Ivanović
Za metaforu koja čovjekov život predstavlja kao putovanje može se reći da je među najžilavijim metaforama svjetske literature. Ona je jednako bila prijemčiva ranom hrišćaninu i njuejdžeru.
Postanak metafore ne može se sa preciznošću utvrditi, ali se još kako može prepoznavati njeno trajanje u različitim epohama. Hristos, taj najsjajniji nomad što ga je svijet igda vidio, pošao je na put još u majčinoj utrobi, neposredno prije rođenja. Na putu rođeni nije znao za stalno na Zemlji naselje. ,,Pođi za mnom“, govorio je pratiocima i učenje bi se zbivalo usput. Časni hod, dugo hrišćansko hodočašće, otpočelo je zapoviješću ,,Idite po svemu svijetu i propovijedajte jevanđelje svakom stvorenju…“
Trinaestak vjekova kasnije nastaje još jedna čvorišna tačka civilizacijskog pamćenja i utemeljenje metafore o čovjekovom životu kao putovanju – čudesno djelo Dantea Aligijerija. U njegovu Božanstvenu komediju ulazimo kroz pjesnikovo priznanje da se na pola svoga životnoga puta našao u šumi, prestrašen zvjerima, odnosno grehovima. Tako je počelo jedno od najslavnijih svjetskih putovanja, kroz Pakao, Čistilište i Raj.
Ako iz svjetske uđemo u srpsku književnost, zapazićemo da je ona uistinu toliko puna putnika, da je prava poetska pravda fakat što se ponajbolji srpski roman zove Seobe. Najdivnije putovanje, nalik onom Danteovom, nalazimo pak u Luči mikrokozma. I ponovo, kao i kod prethodnika, ovo je putovanje duhovno nomadstvo, autentični doživljaj lirskog subjekta, neopterećen iskustvima drugih.
U manje poetskoj sadašnjici liberalnog društva, putovanje ima uznemirujuće drugačiji sadržaj, kontekst, a bogami i kruto definisanu cijenu na rate. Svaki dogovoreni odmor poštena čovjeka počinje anksioznošću ispoljenom varijantama rečenice – gdje ću za odmor/raspust/praznike?
Savremene turističke organizacije potrudile su se da vašu sopstvenu autentičnost doživljaja putovanja brendiraju u proizvod masovne potrošnje. Tako se pojam putnika u novom dobu suprotstavlja pojmu turiste jer prvi je na putovanju tragač za promjenom, djelatnik i poduzimač, a drugi je tek dio lanca masovnog proizvoda, tj. konzument. Među prvim sociolozima koji su kritikovali turizam našao se Din Makemel i njegova teza o insceniranoj autentičnosti (,,staged authenticity“), koja je, reklo bi se, ništa manje ilustrativna danas nego kada je bila napisana (1976).
Ideja antiturizma, ili prekomjernog turizma (overturism), tako se može posmatrati i kao čin otpora konzumerističkom društvu. Stoga, gdje god da namjerite ovog ljeta, obavezno ponesite – sebe.
