Piše: Redakcija
Crna Gora danas nesumnjivo ima čitav niz otvorenih političkih pitanja, ali bilo bi veoma pogrešno iz te činjenice izvoditi zaključak da je tu riječ o trajnoj i nerješivoj krizi. Naprotiv, samit u Tivtu pokazao je da Crna Gora ima evropsku budućnost upravo zato što se na čelu izvršne i zakonodavne vlasti nalaze ljudi koji, uprkos brojnim razlikama i nesporazumima, rješenja traže u institucijama, a ne u koruptivnim i klijentelističkim mehanizmima koji su obilježili epohu DPS-a.
To, naravno, ne znači da je aktuelna vlast lišena slabosti. Ali ona je napravila suštinski iskorak u odnosu na svoje prethodnike samim tim što je razumjela da se politički problemi ne mogu rješavati u prostoru mitomanije, niti beskrajnim manihejskim raspravama o istoriji i identitetu. Istovremeno, politički gubitnici iz vremena Đukanovićeve dominacije sve češće posežu za kriptonacionalističkim narativom zaodjenutim u isprazne fraze o građanstvu i antifašizmu, iza kojih se nerijetko nazire ideja političke i kulturne primageniture i supremacije jedne nacije nad svim ostalima.
Zato je od posebnog značaja daljnje približavanje političkih grupacija koje predvode premijer Spajić i predsjednik Skupštine Mandić. Takvo približavanje ne bi predstavljalo tek taktički politički dogovor, nego važnu garanciju stabilnosti, bržeg evropskog puta, otpornosti na često nimalo suptilne pritiske koji dolaze i iz zvaničnog Zagreba i iz zvaničnog Beograda, te jačanja odnosa sa susjedima, prije svega sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Evropska i stabilna Crna Gora nije potreba samo njenih građana, ona je jedan od ključnih preduslova stabilnosti i razvoja čitavog regiona.
