Piše: Jasna Ivanović
Ako bi Podgoričani jednom riječju valjalo strancu da pojasne na čemu ponajviše stoje podgoričke priče, odgovor bi mogao stati u – kamen. Kad se Bogu Svetvorcu nad Crnom Gorom razbučila ona vreća s kamenjem, pa se slučajem istovarilo suviše, pao je kamen ne tek na reljef nego i u književnost, likovnost, arhitekturu, odbranu od svih podnebeskih zala, ma ravno u arhetip. Iz tih je vrela iskoračila poetska slika dobrih neimara kako svaki kamen ima devet lica, te da vještak, prije no kamen položi u suvozid, svako od njih dobro kroz šake ispremeće, dok se ne sretne lice s licem i ugonetne trajni položaj. Simbolika narodnih vjerovanja izriče broj devet kada misli na mnoštvo ili bezbroj, pa se jasno projavljuje aksiom – kamen je vječnost.
Kamena istorija razvoja Podgorice može se pratiti od gigantskih, višetonskih kamenih blokova na obodu grada, kroz drevnost Duklje i ostatke Mirkove varoši, do kultnih zdanja, poput Hotela ,,Crna Gora“, čija će ,,kamena terasa“ u modernom dobu postati simbol posleratne arhitekture, mjesto gdje se u prvoj razvojnoj fazi nove države kamen spojio s betonom da bi označio ne manje nego noseću ideju duha vremena.
Svaki će Podgoričanin osjetiti blagu neprijatnost pri izgovoru novog imena hotela (,,Hilton Podgorica“), iako ono već više od deceniju nije novina. Gradnjom hotela ,,Crna Gora“, koja je trajala od 1949. do 1953. rukovodio je arhitekta Vujadin Popović, čovjek koji je umnogome zaslužan za izgled današnjeg jezgra grada. Rekonstrukcijom iz 2013. godine, koja je donijela i ono novo ime, hotel je srušen nakon skoro šest decenija, a sa njim i kamena terasa, na čijem je mjestu izgrađena nova, po ugledu na nekadašnju. Kameni elementi terase (stubovi, obloge, ploče) nisu sačuvani kao spomenik već je većina materijala uklonjena kao građevinski otpad.
Tako je među šut otišlo mnogo više od sentimentalne veze za dio arhitektonske istorije grada, tj. dijelom su fizički nestali tragovi istine o načinu na koji je građeno novo doba. Važno je prepoznati, kako u nekadašnjem hotelu, tako i u drugim posleratnim zgradama, parkovskim stazama, reprezentativnim ogradama i sl. potencijalne materijalne dokaze o tome kuda su sve završavali gotovi kameni proizvodi sa Golog otoka. Udbino preduzeće ,,Mermer“, a kasnije ,,Velebit“, pod čijim je plaštom kriomice, van zvaničnih trgovačkih kanala, izvezena neprebrojena masa kamenih ploča koje su po nehumanoj kazni obrađivali golootočki mučenici, poslovalo je u svrhu ,,prevaspitavanja“. Dosadašnja istraživanja ukazuju na to da su pločice od drobljenog kamena, prepoznatljive za brojne škole, javne zgrade i terase izgrađene u socijalizmu širom Jugoslavije, i koje se i danas mogu vidjeti posvuda po Golom otoku, izvožene u Italiju i u arapske zemlje. U Rijeci, kao čvoričnom mjestu trgovačkog lanca, pedesetih je godina čak postojao izložbeni prostor proizvoda od kamena sa Golog otoka, gdje kupcima navodno nije predočavano porijeklo proizvoda.
U otvorenim dokumentima, gdje se mogu naći ograničeni podaci o upotrebi i porijeklu materijala kojim je građen moderni Titograd, može se naići na opisni podatak, bez prateće dokumentacije, da je kamen za izgradnju podgoričke kamene terase donesen sa Brača.
Na zaključnom mjestu teksta pojasnićemo da se terasa sa gornje fotografije nalazi na Golom otoku. Čovjek na fotografiji je Vladi Bralić, hrvatski arhitekta koji izučava golootočku zaostavštinu i znatno doprinosi kulturi sjećanja na ovaj logor. Uslikana terasa je dio tzv. Hotela iliti zgrade u kojoj su, dok je logor na Golom otoku bio aktivan, boravili isljednici. Nakon ,,toplog zeca“, svaki ,,novi bandit“ na Golom otoku morao je doći, ili bi ga donijeli, baš na ovu terasu radi ,,revidiranja stava“ pred isljednicima. Podgoričani će znati – isti model kamenih ploča krasio je nekada luksuzni simbol Titograda. A svaki kamen, upamtimo, ima barem devet lica.
