U okviru manifestacije Dani Svetog Jovana Vladimira, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru predstavljene su dvije nove knjige Izdavačko-informativne ustanove „Svetigora“ – zbornik dokumenata „Dragi moj mučeniče“, posvećen borbi blaženopočivšeg Mitropolita Danila Dajkovića za očuvanje Njegoševe kapele na Lovćenu, i zbornik radova „Kapela na Lovćenu“. O značaju ovih izdanja govorili su Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, profesor Veselin Matović i mr Matija Stojanović.
Mitropolit Joanikije: Mitropolit Danilo do poslednjeg atoma snage ostao vjeran Njegoševom zavjetu
Govoreći o značaju Njegoševe kapele, Mitropolit Joanikije podsjetio je da se ona mora posmatrati kao svetinja duboko povezana sa Njegoševim djelom, duhovnošću i zavjetom.
On je dodao da je veoma važno imati u vidu da se, kada je riječ o Lovćenskoj kapeli, prije svega radi o hramu namijenjenom za bogosluženja.
„Drugo, što moramo imati u vidu, Njegoš je crkvu na Lovćenu podigao u slavu Božiju i posvetio je svome stricu, novojavljenome Sv. Petru Cetinjskome, kod koga se vaspitao, kod koga je duhovno sazrijevao, ali je odredio i za svoje vječito počivalište, za svoju grobnu crkvu i ostavio najstrašniji amanet, sa blagoslovom ako njegov amanet ispune, i, kao što to uvijek tako biva, i sa prokletstvom ako ne bude bio ispunjen.“
Podsjetivši na obnovu Lovćenske kapele, Mitropolit je naglasio ulogu Mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg Patrijarha srpskog.
„Tačno je, kralj Aleksandar je posle nekog dužeg premišljanja, kako bi to trebalo učiniti, dao sve, obezbijedio šta treba, mada Mitropolit Danilo govori da on nije jedini dao novac za obnovu kapele, ali jeste svakako najveći dio, međutim nije manja, ako ne i veća, uloga Mitropolita Gavrila Dožića za obnovu kapele na Lovćinu poslije austrougarskog razaranja. Kad ta dokumenta jednoga dana pregledamo i objavimo, vidjeće se kolika je bila njegova borba u toj državi. Prije svega da provede proceduru da Sveti arhijerjeski sabor Srpske pravoslavne crkve donese odluku da se kao zadatak cijele Crkve, cilog naroda, obnovi Lovćenska kapela.“
Sjećanje: Mitropolit crnogorsko- primorski Danilo (1895-1993)
On je dodao da je Mitropolit Gavrilo Dožić bio onaj koji je otklonio nesporazume o načinu na koji treba da bude obnovljena Njegoševa kapela.
„I tada se govorilo o nekakvom mauzoleju, i čak je i kralj Aleksandar pod uticajem Ivana Meštrovića svoga tadašnjeg prijatelja, a kasnijeg neprijatelja, razmišljao o tome da se podigne neki mauzolej – nešto što bi ličilo na hram, a ne bi opet bio hram, nego kao neka veličanstvena grobnica. Gavrilo Dožić je bio rezolutno protiv toga, jer bi se time narušio Njegošev amanet. I on je lično tražio prijem kod kralja Aleksandra, i dovoljno je bilo samo to što mu je on saopštio, kao svoj stav i stav Srpske pravoslavne crkve, te je kralj odmah odustao od te svoje namjere i prihvatio da on pomogne obnovu kapele, kao krvni srodnik Njegošev. Tako je to u dokumentima i zapisano.“
Pojasnivši da je proslava obnove Lovćenske kapele bila jedna od naših najvećih svečanosti toga doba, Mitropolit je podsjetio i na govor Svetog vladike Nikolaja tom prilikom.
„I treba se sjetiti i Svetoga Vladike Nikolaja, koji je tada govorio, ne slučajno. On je predhodno bio napisao Religiju Njegoševu, bio je najbolji poznavalac Njegoša u to doba, možda i do dana današnjega. I ta njegova knjiga o Njegošu, koju je on kao mlad episkop napisao, možda je jedna od najljepših knjiga koja je napisana o Njegošu. Svakako najljepša koju sam ja pročitao. U istoriju ove kapele ulazi i taj govor Svetog vladike Nikolaja o Njegošu i o Crnoj Gori. Najljepše riječi koje su ljudi rekli o Njegošu i o Crnoj Gori su upravo iz usta Svetog vladike Nikolaja. Taj njegov govor na prenosu moštiju Njegoševih, iz Cetinjskog manastira na Lovćen, zapamćen je i prosto je nezaobilazan.“
Dodao je da sve to skupa predstavlja sliku kako se čuva Njegošev zavjet, dok vrijeme poslije Drugog svjetskog rata oslikava odricanje od Njegoša i njegovog amaneta.
„Vidimo poslednice užasne tog odricanja i bojim se da ne navučemo prokletstvo, ako ga već nijesmo navukli na sebe, zbog nepoštovanja Njegoševog amaneta. Naravno, ima dosta naroda koji je ostao vjeran i Njegošu i njegovom amanetu. Dakle, poslije Drugog svjetskog rata, ubrzo je krenula ta priča da se ruši Njegoševa kapela i da se pravi mauzolej. Nije to tako lako išlo. Lovćenska kapela je bila i u grbu Crne Gore. Ali, iza te ideje je bio lično Josip Broz, iako se u javnosti krio, ali je više nego jasno da to ne bi moglo biti bez njegovoga odobrenja. A poseban dokaz imamo u onom susretu između crnogorskih vlasti, koji su otišli kod svoga gospodara, na Brione, gdje se on odmarao, i tražili smjenu Mitropolita Danila Dajkovića koji ne da da se ruši Njegoševa kapela.“
Mitropolit je naglasio da Njegoševa kapela, iako razorena, ima, kako je kazao, svoje nebesko dejstvo.
„Prosto, ne može se više govoriti ni o Njegošu, ni o njegovom djelu, a da se ne govori o njegovoj kapeli. Ona je ušla i u zemaljsku, ali i u nebesku biografiju Njegoševu. Znamo da velike ličnosti, naročito sveti ljudi, imaju svoj život i poslije odlaska između nas u naručje Božije. A vidljivi znak nebeskoga dejstva razrušene crkve, raspete crkve i Njegoševog amaneta je i ova kapela ovdje koja je podignuta ispred barskog hrama i njih preko 20, ponajviše po Crnoj Gori, ali i po drugim srpskim zemljama. Ima jedna i u dijaspori koja je podignuta još 70-tih godina, ali čujem da hoće da podižu i u Americi i u Australiji Njegoševe kapele.“
Mitropolit je skrenuo pažnju na pogubnost puta protivljenja vraćanju Njegoševe kapele na Lovćen.
„I kada govorimo, zastupamo, da treba obnoviti Njegoševu kapelu, izvršiti njegov amanet, njegove svete kosti vratiti u obnovljenu kapelu, mi smo na tragu Njegoševog zavjeta. Oni koji su protiv, oni, da li su toga svjesni ili ne, ne znam, ali svejedno, oni su svakako na tragu austrougarskog okupatora koji je rušio Njegoševu kapelu, na tragu crnogorskog naciste Savića Markovića Štedimlije, koji je bio glavni ideolog. Njegov tekst je bio ključni tekst koji je prihvatila i partija. I on je dao glavne argumente za rušenje Njegoševe kapele, jedan okoreli nacista od koga treba da se stidi Crna Gora.“
U Baru predstavljena Izabrana djela blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija
Govoreći o svijetloj ulozi Mitropolita Danila Dajkovića u poslijeratnim vremenima, Mitropolit Joanikije je kazao da je on ključna ličnost koja se borila za očuvanje časti i obraza Crne Gore.
„Vidimo da je mitropolit Danilo Dajković ostao vjeran do poslednjeg atoma svoje snage, Njegošu i njegovom zaveštanju. Poveo je jednu neravnopravnu borbu i reklo bi se izgubio. Nije on mogao spasiti kapelu od rušenja, od jedne moćne vlasti, veoma organizovane. Prosto je djelovao kult ličnosti Josipa Broza Tita i oni koji su tada, naročito iz Crne Gore, udružili svoje sile da ruše Njegoševu kapelu, oni su se, nažalost, samopreporučivali i dodvoravali Josipu Brozu Titu. Mitropolit Danilo Dajković je ključna ličnost koja se borila za očuvanje časti i obraza Crne Gore. Crna Gora je ponižena sa rušenjem Njegoševe kapele i toga je duboko bio svjestan, stari, iskusni, mudri i hrabri Mitropolit Danilo Dajković i on je ustao da spasi obraz Crnoj Gori. Borio se junački kao lav. Dosledno, hrabro, mudro, istrajno.“
Podsjetivši na časopis „Umetnost“ i na najumnije i najuglednije ljude iz našeg naroda koji su bili protiv rušenja Njegoševe kapele, poput Petra Lubarde, dr Nika Martinovića sa Cetinja, Gligora Stanojevića, Mila Milunovića, Rista Stijovića i drugih, vladika je podvukao da ne smijemo zaboraviti da su Miroslav Krleža i Meša Selimović takođe bili izričito protiv rušenja kapele i da su taj stav javno iskazivali.
„Ali, pored mnogih koji su zastupali Njegošev amanet, borba i svjedočanstvo Mitropolita Danila iz toga vremena nekako je, iako je ostalo nekako po strani, pa se o tome nije mnogo ni pričalo, osim onako usput, ali sad vidimo sa ovom knjigom, blagodareći trudu profesora Veselina Matovića, koji je ova dokumenta sabrao, priredio za štampu i napisao divan predgovor, vidimo da je on bio centralna figura, kao što mu je to i priličilo, kao Njegoševom nasledniku, u borbi za očuvanje Njegoševog amaneta. Kada govorimo o tome da on, reklo bi se, nije uspio, to je nekako dvosmisleno. Kapela je srušena, ali je Mitropolit Danilo iz te borbe izašao kao veliki moralni pobjednik, zato što se borio za očuvanje Njegoševog amaneta i njegovoga djela. Zato što je čuvao čast i obraz Crne Gore, i možemo reći da njegova žrtva spira tu sramotu sa obraza Crne Gore.“
Mitropolit je naveo da je Mitropolit Danilo mnogo postradao od tadašnjih vlasti i pretrpio ogromne pritiske, ali je, kako je kazao, iz te borbe izašao kao veliki moralni pobjednik.
„Dakle, Veselin Đuranović je lično tražio od Josipa Broza da se Mitropolit Danilo Dajković smijeni. Broz nije mnogo mario za to, prezreo je to, ali dao je signal, naravno, da se ruši kapela i da se pravi mauzolej. Veljko Milatović, eto vidite, sve te naše nekadašnje toboš veličine, je govorio: ne treba demonstrirati pred Cetinjskim manastirom, ne treba izvoditi đake, to je bila greška, (vidite, kako je lukavo smišljao), ali, kaže, njemu treba napraviti pobunu među sveštenstvom. Jer, tada je bilo udruženje sveštenika koje je bilo vezano za državu. Država je davala neku crkavicu, sveštenici su bili u vrlo teškom položaju, a oni koji nisu htjeli u udruženje, prosto nisu mogli preživjeti i prehraniti svoje porodice. Bilo je pojedinih koji nisu htjeli, ali većina je bila. Međutim, nijesu mogli podbuniti sveštenstvo protiv Mitropolita Danila, nijesu uspjeli.“
Mitropolit Joanikije je na kraju, preporučujući knjigu „Dragi moj mučeniče“ svima za čitanje, podsjetio i na vrijeme litija, uporedivši ga sa vremenom borbe Mitropolita Danila Dajkovića.
„Kada smo se mi našli u sličnoj situaciji, u konfliktu sa vlastima Crne Gore, kada je vlast htjela da pregazi Crkvu, mi, arhiereji, nismo bili sami. Našli smo se u istom položaju, što se tiče konflikta sa vlastima, ali je situacija bila mnogo povoljnija za nas. I cijelo sveštenstvo i cio vjerujući narod bio je sa nama. I pravo da vam kažem, u vrijeme Litija, mi smo malo dublje spoznali smisao borbe Mitropolita Danila. Ako je on mogao, nije ni on bio baš popuno sam, bilo je velikih ličnosti koji su ga podržavali, ali to nekako nije moglo da dobije tu silu, taj zamah, kao naše Litije, ni izdaleka. Ali kad je on mogao takoreći sam, da stane protiv svih onih koji su bili tada, raspolagali silom državne moći, vlasti, prinude, mogli smo, naravno, i mi, šta nam fali? I uvjeren sam da je u toj našoj borbi bio i Sveti Petar Cetinjski i Njegoš, i duh blaženopočivišega Mitropolita Danila sa nama“, zaključio je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.
Profesor Veselin Matović: Nije moglo biti veće vrijednosti od one za koju se borio mitropolit Danilo Dajković
Nakon obraćanja Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, o knjizi „Dragi moj mučeniče“, koja donosi dokumenta blaženopočivšeg mitropolita Danila Dajkovića o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, govorio je i njen priređivač, profesor Veselin Matović.
Osvrćući se na istorijske okolnosti u kojima je mitropolit Danilo preuzeo upravu nad Mitropolijom crnogorsko-primorskom, Matović je podsjetio na težak položaj Crkve u Crnoj Gori početkom šezdesetih godina prošlog vijeka.
„Mitropolit Danilo Dajković za Mitropolita crnogorsko-primorskog došao je 1961. godine, nakon što je Mitropolija crnogorsko-primorska već bila skoro sedam godina bez Mitropolita. Prije toga je bio Mitropolit Arsenije Bradvarević, koji je bio nepravedno optužen, izveden na sud, osuđen na visoku kaznu, a potom praktično protjeran iz Crne Gore, tako da je stolica Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša bila dugo godina upražnjena. S druge strane, znamo šta se desilo tokom rata, preko sto sveštenika zajedno sa Mitropolitom Joanikijem je ubijeno. Ono što je preostalo, kako i sam Mitropolit Danilo na više mjesta kaže, jeste bilo ili ostarjelo, ili bolesno, ili uplašeno. U jednom trenutku on je na preko 250 parohija imao svega 17 sveštenika, od čega je, kako kaže, pola bilo jednom nogom u grobu. S druge strane, imali smo tu potpunu ateizaciju naroda. Sve su to bile okolnosti u kojima je počeo njegov arhijerejski rad.“
Govoreći o stanju u kojem se nalazila Mitropolija, Matović je podsjetio na svjedočanstva koja je sam mitropolit Danilo ostavio u svojim izvještajima.
„Mitropolija je bila potpuno opustošena. On u jednom svom izvještaju Sinodu priča u kakvoj situaciji je bio. Kaže: ‘Ja sam morao da držim lavor, prokišnjavala je Mitropolija’, pa je držao lavor i na krevetu u spavaćoj sobi kad kiša pada i na trpezarijskom stolu. Dakle, bez pomoći sa svake strane. Međutim, u tom trenutku, kad je on došao 1961. godine, vlast je imala neke planove i sa njim i sa Crkvom, mada je ona mislila već da je Crkvu likvidirala. Ali radi priče pred javnošću i pred Evropom, htjela je formalno da pokaže kako se nešto radi i na tom planu. Upravo u takvom ambijentu mitropolit Danilo je započeo svoju službu.“
Profesor Matović je istakao da je mitropolit Danilo praktično sam ušao u borbu za očuvanje Njegoševe kapele.
„Ima jedan novinar koji je u to vrijeme napisao odličan tekst i uporedio mitropolita Danila Dajkovića sa mitropolitom Danilom iz Gorskog vijenca. On kaže: ‘Mitropolit Danilo iz Gorskog vijenca imao je onih pet stotina momčadi i tri puta još toliko doma, a mitropolit Danilo Dajković gotovo da nije imao nikoga.’ Da, imao je najučenije i najznačajnije ljude tada u srpskom narodu i u bivšoj Jugoslaviji, profesore univerziteta, akademike, književnike, istoričare umjetnosti, pravnike i advokate. Tako je nastao i čuveni časopis ‘Umjetnost’. Ali u Crnoj Gori nije bilo nikoga da mu pomogne. To je možda jedna od najtragičnijih činjenica te borbe.“
Profesor je potom govorio i o bogatoj arhivskoj građi koju je koristio prilikom priređivanja knjige, te naveo da je i sam blaženopočivši mitropolit Danilo Dajković imao želju da jednog dana sva važna dokumenta objavi.
„Kada sam ja, radeći taj posao oko arhive, naišao na taj svežanj njegovih dokumenata, vidio sam da je on to pažljivo sve skupljao. Sve što se pojavljivalo u štampi, sve dopise, sve podrške. On je dobijao veoma značajan broj podrški sa strane: pisama, telegrama, od radnika, studenata, đaka, penzionera, čak i od vojnika. Ima jedan vojnik koji mu piše iz vojske pisma podrške. Sve je on to pažljivo skupljao i vjerovatno je imao namjeru da jednog dana to objelodani. U jednom pismu sam našao trag o tome. On piše da ima preko trista dokumenata i da bi možda i sam jednog dana nešto slično objavio.“
Govoreći o svom ličnom doživljaju ličnosti mitropolita Danila, Matović je kazao da ga je vidio kao tragičnog junaka iz antičkih tragedija.
„Dok sam ja čitao ta dokumenta, jer nijesam bio dovoljno upućen u rad i podvig Mitropolita Danila Dajkovića, ja sam ga naprosto doživio kao književnog junaka, i to književnog junaka iz antičkih tragedija. Upravo po onoj Aristotelovoj definiciji tragičnog junaka – da je to izuzetna ličnost koja ima izuzetno mjesto u društvu i koja se bori za najviše vrijednosti. Bori se protiv nemjerljive sile, ali ne posustaje ni kada zna da je unaprijed izgubio bitku. Spreman je da ide do kraja. Najčešće strada u toj borbi, ali ne strada ono za šta se borio. Tragični junak je uvijek moralni pobjednik jer se borio za najviše vrijednosti. A nije moglo biti veće vrijednosti od one za koju se borio Mitropolit Danilo Dajković.“
Matović je potom govorio o značaju Njegoševe kapele kao zavjeta Crne Gore.
„Jer Njegoševa kapela zaista je bila i jeste ono što je, recimo, za jevrejski narod bio Solomonov hram ili onaj njihov zavjetni kovčeg. Ali Jevreji i dan-danas pričaju o tome da će taj hram vratiti. I Jevreji nijesu sami rušili, nego im je neprijatelj srušio hram, a mi smo imali tu nesreću da mi srušimo svoj zavjetni hram. I evo, prošlo je pedeset godina, a mi ne damo da se on vrati. Rušenjem tog zavjetnog hrama Crna Gora je trasirala taj nesrećni svoj put, odrekavši se svih svojih zavjeta i svojih velikih istorijskih, duhovnih i ljudskih pregnuća. Ta kapela bila je opredmećeni i vidljivi simbol svega toga.“
U nastavku izlaganja, profesor je govorio i o ličnim tragedijama koje su obilježile život mitropolita Danila.
„Kao mlad sveštenik, dok je bio paroh u Riđanima i Kočanima, 1928. godine njemu je umrlo troje djece i supruga za četrdeset dana. Zamislite tu ljudsku tragediju. Ostao mu je jedan sin, koji je kasnije završio pravo i bio advokat u Beogradu. Dok je trajala ova njegova borba za kapelu, trajala je i borba za život tog njegovog sina, koji se razbolio od najteže bolesti. Paralelno je to išlo. Na četrdesetnicu njegovog sina stiže mu vijest da je direktor Zavoda za zaštitu spomenika odobrio da se kapela, kako su oni govorili, dislocira. On kaže da mu ta vijest u tom trenutku nije bila ništa lakša nego onaj momenat kada je čuo da mu je sin umro.“
Podsjetio je na trenutak kada je vijest o tome da je kapela srušena stigla do mitropolita Danila.
„Počeli su radovi. Probija se tunel, buldožeri idu uz Lovćen, radi se i samo se očekuje dan kada će kapela biti srušena. I on, starac od sedamdeset godina, izlazi uz Orlov krš, odakle se jasno mogla vidjeti kapela. Piše advokatima: ‘Eno je, gledam je još, ona stoji gore i moli boginju pravde neće li je spasiti.’ I desilo se to što se desilo. Onog jutra kada je izašao na Orlov krš i vidio da više gore kapele nema, iguman Marko Kalanj svjedoči da je zaridao kao Jeremija. Ali ni tada nije odustao. Nastavio je da vodi sudski spor za njen povratak još dugi niz godina.“
Na kraju, Matović je istakao da knjiga predstavlja svojevrsno oduživanje ličnosti koja je nepravedno ostala u sjenci brojnih istraživanja o Lovćenu i Njegoševoj kapeli.
„Priča o Mitropolitu Danilu Dajkoviću je zaista tragična priča i ličnost koja zaslužuje svako poštovanje i sjećanje. Bio je na neki način zaobiđen u mnogim publikacijama koje su se bavile ovom temom. Ponekad nam se čini da je o tome sve kazano, ali nije. I ovaj zbornik svjedoči da se uvijek ima šta novo kazati i saznati. On je imao izuzetan osjećaj za jezik i govorio je: ‘Ja pišem tako da me razumije i učeni i nepismeni.’ Meni je bilo veliko zadovoljstvo i velika čast što mi se pružila prilika da se bavim tim dokumentima i da nastane ova knjiga.“
Mr Matija Stojanović: Mitropolit Danilo od početka do kraja postupao dostojanstveno – u dobroj namjeri i dobroj vjeri
Pravnim aspektima bespravnog rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu u svom radu, objavljenom u Zborniku radova „Kapela na Lovćenu“, koji je takođe predstavljen ove večeri u Baru, bavio se pravnik mr Matija Stojanović.
On je tokom promocije u Baru govorio upravo na ovu temu.
Podsjetio je da se pravni spor oko rušenja kapele na Lovćenu najprije vodio pred Ustavnim sudom Jugoslavije, a potom pred Ustavnim sudom Crne Gore, te naglasio dostojanstvenost borbe mitropolita Danila Dajkovića.
„Svi mi znamo to je bila socijalistička država, komunistička država, nigde, ni u jednoj literaturi, ni u kakvim knjigama, takve se države ne uzimaju kao primer vladavine prava, poštovanje pravnih procedura i tako dalje, naprotiv, tako je bilo i tada. On je to sigurno znao, jer je i on sam bio pravnik, čovek sa velikim iskustvom i u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori, pa zatim i u Kraljevini Jugoslaviji, pa zatim i u socijalističkoj Jugoslaviji. I on je sigurno znao da je ta njegova borba pravna po svim mjerilima ovog sveta unapred izgubljena, da nema razumne verovatnoće da će on nju da dobije. Međutim, vi kad vidite kako je on tu borbu borio i kako se postavio u njoj – dostojanstveno u smislu, on je od početka do kraja postupao u dobroj nameri, u dobroj vjeri i bez ikakvih ispada i neke ogorčenosti. A zaista su bile teške situacije.“
Kroz retrospektivu događaja, Stojanović je naveo da je plan o podizanju mauzoleja razvijen 1951. godine.
„Tada je predsednik Vlade Narodne Republike Crne Gore, Blažo Jovanović, preko ambasadora u SAD, stupio u kontakt s Ivanom Meštrovićem, i tada su oni u svom dopisivanju se saglasili da bi bilo prilično da se izgradi jedan spomenik na mauzolej Njegošu. Još tada je bilo definisano po želji vlastodržaca u Crnoj Gore, a po prihvatu Ivana Meštrovića, da će taj spomenik da bude lišen svih, kako tamo kažu, crkveno-religijskih motiva. I ta je odluka donjeta na usmenom nivou, političkom, 1951–1952, krenulo se u njenu realizaciju“, kazao je Stojanović, dodajući da je Njegoševa bista vrlo brzo dopremljena na Cetinje, međutim da je ostatak gradnje mauzoleja odložen jer je zahtijevao velika materijalna sredstva.
U međuvremenu je, kako je kazao, stručna komisija, formirana pri Muzejima Crne Gore, koju su činili istaknuti stručnjaci toga vremena, 1965. godine donijela odluku da se Njegoševa kapela ne smije rušiti i da se mauzolej eventualno može graditi na nekom drugom mjestu na Cetinju.
„To rešenje struke ignorisale su tadašnje vlasti i prešle su preko njega, i onda su 68. na sjednici Skupštine Opštine Cetinje, tadašnji odbornici donjeli odluku o podizanju Mauzoleja po projektu Ivana Meštroviće. Tad se, kao što sam već i rekao, nije pominjalo bilo kakvo uklanjanje kapele, međutim to se podrazumijavalo, jer je taj projekat jednostavno bio takav. I sada, šta je interesantno? Evo, čuli smo, to je maltene 20 godina raspona, i sad zamislite, o svemu tome niko nije bio izvjestio mitropolita Danila Dajkovića o tome šta se događa, on je u svemu tome saznavao posrednim putem. Neko bi mu javio, čuo bi da se nešto dešava u gradu, i on se obraćao tadašnjim organima sa molbama da mu kažu šta se događa.“
Dodao je da od tog trenutka počinje Mitropolitova borba.
„Mitropolit Danilo Dajković više nije davao da ga ignorišu, već je pokrenuo tu borbu, kao što sam rekao, prvo pred Ustavnim sudom Jugoslavije. On je podnio tužbu, to je formalno, zapravo, zahtjev za preispitivanje zakonitosti i ustavnosti opšteg akta odluke Skupštine opštine Cetinje iz 68. I te odluke, prve iz 52. koja je bila. I on je izašao pred sud sa argumentima dosta čvrstim, sa timom advokata koji mu je pomagao. I jednostavno, on je bio vrlo jasan u svojoj argumentaciji. Prije svega, je istakao kao krunski argument da je kapela na Lovćenu svojina Crkve. Dakle, ona je bila crkvena svojina. I zašto je bila crkvena svojina, jer je kapela na Lovćenu bila hram, dakle, sakralni objekat, i kao takav on je pripadao Crkvi. Samim tim, jedino je Crkva bila vlasna da raspolože tim hramom.“
Mitropolit Joanikije: Svjesni smo zajedničkih korijena sa Rimokatoličkom crkvom (VIDEO)
Stojanović je naveo da je Njegoševa kapela bila i zaštićeno kulturno dobro Crne Gore.
„Pored toga što je to bio hram, sakralni objekt i crkvena svojina, koju država nije mogla da raspolaže, on je bio i zaštićeni spomenik kulture, dakle, i tadašnje vlasti su negde 50. donjele odluku da ga stave pod zaštitu zakona, tada obnovljenu kapelu, i oni tada nisu imali problem s time, oni su i zaveli, to je kapela, grobnica koju je Njegoš izgradio, da u njoj bude sahranjen, kao datum izgradnje navedena je 1845. godina, i to je bio dakle sakralni objekat i spomenik kulture, i kao takav je bio pod zaštitom.“
Pojasnio je zašto je tadašnjim vlastima bilo važno da dokažu da kapela na Lovćenu zapravo nije hram.
„Dakle, sve što je hram, sakralni objekti, što služi bogosluženju, je bilo izuzeto od nacionalizacije, čak i po tadašnjim propisima socijalističke Jugoslavije. I to su znali, naravno, predstavnici vlasti, i znali su da ako je kapela hram, da je onda ona u crkvenoj svojini i da su njihove odluke bez pravnog valjanog osnova. Međutim, oni su onda krenuli da dokazuju kako zapravo kapela nije hram, i onda imamo jednu apsurdnu situaciju, koja se jako projavljaje u postupku, zaista jeste pomalo i komična, da vi imate predstavnike svjetovnih vlasti, socijalističkih, koji uče Srpsku pravoslavnu crkvu, Mitropolita crnogorsko-primorskog, šta je zapravo hram, i koji dokazuju sudu da zapravo kapela nije hram, nego kako oni kažu, prost nadgrobni spomenik.“
U svom daljem izlaganju Stojanović navodi niz, kako sam kaže, gotovo komičnih situacija sa argumentacijom tadašnjih vlasti da Njegoševa kapela nije hram, te napominje da su upravo ti apsurdni i gotovo komični argumenti presudili da se Njegoševa kapela – crkva Svetog Petra Cetinjskog – proglasi nadgrobnim spomenikom, te da bude donesena odluka o njenoj dislokaciji, a inicijativa mitropolita Danila Dajkovića proglašena neosnovanom.
Stojanović dalje napominje da odluka o dislokaciji kapele nije mogla biti donesena bez odobrenja tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, jer je, iako su je proglasili nadgrobnim spomenikom, i dalje ostala zaštićeni spomenik kulture.
Dodaje da je, u konačnici, 1969. godine Zavod odobrio njeno premještanje uz očuvanje pune autentičnosti, što, kako naglašava, nije ispoštovano.
Stojanović je dalje govorio o parničnom postupku koji je mitropolit Danilo Dajković vodio sa državom.
„Šta se tu događalo? Događalo se to da sudovi jer očigledno svjesni da ne mogu da se tek tako izbore sa mnogim tim argumentima, imali su dve taktike. Jedna taktika je bila da se pozivaju na autoritet Ustavnog suda što su i radili u svojim presudama. A druga taktika je bila da odlažu. Jer, pazite, ovo je 1971. I samo je pitanje kada će kapela da bude srušena, kada je već srušena, to je sada što kažemo svršen čin. I onda su oni odlagali ta ročišta. Jedan sudija se prvo zadužio tim predmetom, pa onda se taj sudija premjesti u neku drugu službu. Pa onda to je sad postupak. Mora da se odredi drugi sudija da zaduži predmet. Jednostavno, nisu zakazivali ročišti. To je tako trajalo, trajalo, trajalo godinama. I, naravno, mitropolit je sve to vrijeme urgiro. Govorio je da je razlog hitnosti, da mora se izda privremena mera zabrane narušavanje integriteta samog hrama. Međutim, oni su odugovlačili. Onda je taj postupak bio onako i kafkijanski. Znate, vi kucate na vrata pravde, a niko ne odgovara.“
Budući da je 1972. godine kapela ipak bespravno srušena, Stojanović je naveo detalje iz dalje borbe mitropolita Danila Dajkovića.
Susret Mitropolita Joanikija sa koordinatorkom Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori
„Sada ponovo kreće borba. I, bogami, ona traje. Iste taktike – odlažu se ročišta, menjaju se sudije, donose se nove sistematizacije. I, onda, je negdje, mislim da je bilo, 1975.-1976. donjeta prva odluka, prva presuda, naravno, odbijen je tužbeni zahtev, neosnovano, ponovljena ona argumentacija Ustavnog suda. I, onda, je to tako išlo, pa se Mitropolit žalio, Viši sud je potvrdio rešenje Prvostepenog suda, ali, on nije odustajao, on je koristio svoja vanredna pravna sredstva. I, onda, je išao i do Vrhovnog suda. I, tada je Vrhovni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje i rekao je da, ipak, ovo što je tvrdio Mitropolit imalo je svog utemeljenja, da Prvostepeni sudovi nisu dovoljno dobro razjasnili te činnjenice, prije svega, da li je kapela predstavljala hram, odnosno, da li je bila u svojini Mitropolije crnogorsko-primorske“, naveo je Stojanović.
Dodao je da je mitropolit Danilo tada izričito zahtijevao da se kapela obnovi na Lovćenu, odnosno da se, u skladu sa tadašnjim postojećim stanjem i već sagrađenim mauzolejem, integriše na vrh Lovćena, što je, kako je kazao, kao tužbeni zahtjev ponovo odbijeno.
Izvor:Mitropolija crnogrosko-primorska
