Piše: Nebojša Popović
Albanski premijer Edi Rama izjavio je da ne postoji nikakva šansa da se projekat izgradnje luksuznog turističkog rizorta iza kojeg stoji Džerard Kušner, zet američkog predsjednika Donalda Trampa, zaustavi dok je on na pozicijama vlasti.
Zaista je veoma interesantna sveukupna halabuka koja prati pomenuti projekat. Priča je brzo dobila veliku međunarodnu pozornost. Neobično je izraženo interesovanje određenih zapadnih medija za njega, aktivista, NVO koje se zalažu za očuvanje ekologije i životne sredine…
U Albaniji je na sceni još jedna neobičnost. Prvi put se naime dešavaju protesti protiv nekog projekta za koji se zalažu Amerikanci. Sama ta činjenica po sebi je presedan.
No, o čemu se zaista radi teško da možemo pouzdano znati, osim da stvar uistinu jeste važna čim se podigla cjelokupna medijska i NVO mašinerija onoga što se kolokvijalno zove dijelom prozapadnog mejnstrima…
Nebojša Popović: UN na ivici bankrota – SAD i Kina nevoljne da je finansiraju
Elem, utisak je da sve to ne bi bilo toliko zanimljivo da u središtu igre nije (nenaseljeno) ostrvo Sezan – nekadašnja vojna baza iz komunističkog perioda
Sezan naime nije samo najveće albansko ostrvo već doslovce strateška tačka Jadrana – odnosno Otranta, tjesnaca širokog 75 kilometara koji spaja Jadransko i Jonsko more, te predstavlja jedini pomorski ulaz u Jadran. Kroz istoriju je važilo pravilo da – „Onaj ko kontroliše Sezan, kontroliše ulaz i izlaz iz Jadranskog mora“.
Sezan je tokom Hladnog rata čak nazivan „ruski Gibraltar“ pošto su Sovjeti tamo imali ultrautvrđenu pomorsku bazu. To ostrvo je tačka koju su težile da drže svi regionalni hegemoni kroz istoriju – od Rima, Vizantije, Venecije do Kraljevine Italije… jer je svakoj pomorskoj sili omogućavala da kontroliše brodove koji plove ka lukama Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Italije.
U tom kontekstu pitanje da li će Sezan možda postati „Trampovo ostrvo“, kako upozoravaju neki mediji, dobija sasvim drugačiju dimenziju od onoga što se ovih dana javno gura u prvi plan.
Neko bi možda primijetio, da je Albanija sada članica NATO te da status ostrva u tom kontekstu nije toliko bitan, ali da li je zaista tako? Jer u toku je veliko globalno pretunbavanje i zauzimanje svih mogućih pozicija. A Jadran nije samo krajnja zapadna međa do koje doseže veliko kinesko pomorsko carstvo, već i suptilna linija razgraničenja Amerike i Evrope, koje su tek na početku procesa da (re)definišu svoje buduće odnose.
