Piše: Emin Čamo
Ulazim u dvadeset i šestu godinu svoga života. Počeo sam ozbiljnije čitati bosanskohercegovačku književnost prije tri godine. Zanemarimo period odrastanja, u srednjoj školi, kada čitamo lektire, u potpunosti, do pola, sažetke i slično za različite prolazne i vrhunske ocjene u školi. Ivo Andrić je pisac kojeg svojataju za različite stranke balkanskih mislilačkih tokova. Ipak, njegova narativna moć leži u deskriptivnoj distanci sa kojom jedan pisac analitički i emanentno pristupa čitavom umreženju stvarnosti u doba novo-vjekovnoga Balkana.
Upečatljiv roman Ive Andrića — Omer-paša Latas ostavio je nezaboravan dojam na moju dušu, kojom protiče zeitgeist savremenog i historijskog Sarajeva, Hercegovine, pa čak i anglo-saksonskog i arabljanskog poimanja Svijeta. Student sam arapskoga jezika koji poštuje te tri temeljne svjetske književnosti — englesku, arapsku i bosanskohercegovačku (po ekstenziji srpsku, crnogorsku i hrvatsku).
U narativu romana Omer-paša Latas, što je zapravo jedan romaneskni demonstrativni argument Ive Andrića za jednu univerzalnu i haotičnu Bosnu 19. vijeka koju ne možemo predstaviti jednostavnim i nepronicljivim ogrtačima vjere, narodnoga poistovjećenja (identiteta) i sličnih paradigmatičkih umnih konstrukcija kojima se oblikuju mislilački tokovi ove regije uočavamo suprotan poduhvat savremenoj fragmentaciji ljudske misli. Poduhvat koji je izvorno antropološki i univerzalan.
Andrićev zanos svih elemenata Bosne 19. stoljeća utjelovljen u liku konjanika i mušira Omer-paše Latasa predstavlja jednu nobelovsku univerzaliju gdje čovjek koji se nalazi u borbi sa samim sobom i sa balkanskim svijetom uspijeva da opstaje kao inherentan čovjek naroda, i kao moćnik u smislu njegovoga osmanskoga dekoruma.
Roman Omer-paša Latas opisuje prohod vojske, ludilo zaljubljenika u mahalama povijesnih BiH gradova, potom pijanstvo oficira, nesnosne slikare iz Austrije, samopravdanje zla, te licemjeran tretman žena pod različitim moćnicima u Zemlji.
Emin Čamo: “Oni koji hodaju zemljom lagano” – Murabit Al-Hadž i Sveti Sava
Među mnogim citatima iz ovoga romana, svoje mjesto u mojoj promisli i u mome umu je pronašao i sljedeći sa str. 56:
“ — Slušaj, Bogdane, nemoj misliti da sam iznutra ovo što izgledam spolja.
Zimonjić je njegove reči čuo sada kao prigušen, dalek glas, a od svega oko sebe video je samo dve žute ruke raširenih prsta na tamnoj bluzi generalske uniforme.”
. Omer-paša Latas, str. 55–56
Naglašavam boldiranu rečenicu. Ovaj citat je dio konteksta u kojem se Omer-paša Latas, inače prije svoga preobraćenja na islam poznat kao Mihajlo Latas obraća Bogdanu Zimonjiću, ocu sarajevskog dabrobosanskog sveca Petra Zimonjića Dabrobosanskoga. U tom dijalogu on primjećuje kako ga Zimonjić Bogdan počesto ignoriše, ili jednostavno ne želi da hitro odgovara na njegove ambiciozne zahtjeve i propitivanja.
Potom u razgovoru Omer-paša mu skreće pažnju na vjerski diskurs.
(Nadam se da će čitaoci za ovaj dio članka imati strpljenja, jer je upravo složenost izraza čitava poenta za razliku od površnih shvatanja sa kojima je Andrić u savremenosti kritikovan…)
Nakon kraćeg razgovora, Andrić majstorski zalazi u um Zimonjića i opisuje scenu gdje se on okršava sa osmanlijskim vojnikom. Nakon toga “ukaza”, odnosno vizije, ponovo pred sobom vidi Omer-pašu Latasa jasnije. Radnja eskalira s tim da Latas Zimonjiću govori kako ispred njega stoji Mićo Latas iz Gornje Janje, a potom skida sa sebe fes i krsti se.
Bez krsta i sa njim, univerzalija opstaje
Vratimo se na početnu rečenicu. Omer-paša Latas govori kako “nije iznutra što je spolja” (parafrazirano). Pisci, pogotovo nobelovske vrijednosti, imaju težnju, to jeste tendenciju, da prilikom opisa likova sa vrlo složenim i dinamičnim osobinama stvore polje i dinamiku općeg i specifičnog.
Sa površnim čitanjem, čovjek bi pomislio da Andrić jednostavno želi reći kako je Omer-paša čitavo vrijeme ostao pravoslavac, i da je njegov islam zapravo prividan. Ipak, sa razumnim i učtivim čitanjem, možemo samo imati zaključak da je Omer-paša sebe pronašao u situaciji konvertita koji se narodski pronalazi u krugovima pravoslavlja, dok se vjerski i politički nalazi na strani Osmanlija. Također, ovim narativnim metodama, Andrić ostvaruje ritam praktičnih dimenzija za preobraćenike različitih vjera. Čovjek kada promijeni jedan dio sebe, on i dalje sa sobom može nositi breme prijašnjeg stanja tako da čovjek kao i sam pisac ovog članka koji je musliman, ali se lakše nalazi pod okriljem slavenskog identiteta uspjeva da rezonira sa određenim univerzalijama koje se mogu ukalupiti u primjerima kršćanskih, muslimanskih i raznih drugih vjerskih konvertita.
Kada bih bio na poziciji Latasa, i da ostavimo postrance njegove padove i griješnost uslijed zauzimanja političke pozicije, shvatio bih da iznutra nisam ono što sam spolja. Spolja sam slaven, koji se koristi domaćim, da ne kažem samo lokalnim riječima, pa konsekventno tome ima dobru komunikaciju sa Srbima i Hrvatima, a iznutra musliman koji živi po svjetlu Muhammeda s.a.v.s.
Prvotna rečenica o razlici vanjskoga i unutarnjega se može upotrijebiti u bilo kakvom kontekstu, pa čak i u onom koji je možda suprotan od naznačenog. Čovjek može imati jedan narodski, drugi vjerski, a treći ideološki identitet i slično. Poenta Andrićevog pisanja nije očuvanje jedne, druge ili treće tradicije, već izraz deskriptivnog zanosa sa kojim se ostavlja čitava plejada mogućnosti za čitaoca da se pronađe u gnomičkome diskursu.
Cilj ovog članka je odbrana Andrića od blatantnog i nepromišljenog etiketiranja i svojatanja.
Niko od nas nije spolja u potpunosti što je iznutra, prvo iz razloga što smo kao ljudska bića slabi, pa se nećemo nikada u svakom momentu prikazati na isti način. Niti smo, kada malo bolje razmislim, sposobni da budemo u savršenom skladu vanjske i unutarnje stvarnosti našeg bića, osim zaštitom Božijom. Istodobno, pod utjecajem različitih ljudi, postajemo dijelom jednoga zeitgeista pod pritiskom, ali se ljudska srž, bila ona vezana za slovo, harf, za vjerski, filozofski, mistički, gnostički ili jednostavno ljudski simbol ili uopće nevezana za bilo šta od toga, nikada ne može zagubiti.
Počivaj u miru Ivo. Tvoj bosanski, slavenski čitalac Emin “Lazar” Čamo.
Izvor: Medium
